Netko je zaboravio napraviti stazu do dječjeg igrališta i klupa.Do njih možeš po travi, rosnoj i nepokošenoj. I paziti da u nešto ne ugaziš. Na parkić gledaju samo bočne strane kuća. Zato tamo nema nikoga. A jako je privlačno to mjesto. Možda baš zbog svega toga.
I tako jednom vlažnih tenisica i potfrknutih hlača krenem na to zaboravljeno mjesto. I nedaleko uz jednu bočnu stranu zgrade ugledam stare znance. Oni uživaju na zaboravljeni način: sjede pod krošnjama, za stolićem, u stolcima na sklapanje uz ukrasno grmlje, gdje završava odvojak za njihovu zgradu i njihov stan u prizemlju. I druže se. Verica i Zvonko veselo mi mahnu. I pozovu na krumpirušu i šrudlu od jabuka s medom. Pričamo zgode iz mladosti. Tada su se stari Borongajci i Volovčani tako družili s pticama, leptirima u bagremskom zraku.Ne znamo o čemu su pričali. Mislimo - o ratu i politici i što tko kuha za ručak. Meni su se činili izgubljenima. A Verica i Zvonko su nađeni. On mi toči crno vino i počne recitirati svoje pjesme. Pušta mi s mobitela one na kojima ih pjeva uz gitaru. Verica ga pokušava obuzdati. Sitna i tiha, prekrasna. A ja se čudim gdje su nestale moje čvornate misli.
O, kako sam sretna da sam ih našla pod tim stablom, na toj travi u pre toplo kasno proljeće, puno neizvjesnosti i komaraca!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.