Marijana Balog-Parazajda | Ako ne umreš, kreni

Život ga je mljeo u svom žrvnju. Provodi svoju volju i ne dozvoljava mu da se provuče. Čak neće pustiti ni da umre kad on to želi.

Ne može se pokrenuti, možda se može zaustaviti. Možda može zaustaviti svoju nutrinu i pokrenuti neku paralelnu u svemiru.

Odlučio je. Uzeti će britvice i jednostavno prerezati vene. Prerezati strune što život drže na okupu. Kap po kap, dok sav višak ne potrošenog vremena ne isteče iz njega.

Možda se potrošio očekujući da mu se nešto dogodi. No, dogodilo se nije ništa.

U praznoj bolničkoj sobi, sjedi na rubu kreveta. Podnevno sunce ulazi kroz prozor. Toplo je i živo. Obučen u majicu kratkih rukava i traperice. Noge mu se kao dječaku klate s ruba postelje.

Gleda u zavoje na zapešćima. Više ne probija crveno. Čeka sestru Ivanu da dođe po njega i odveze ga k sebi doma.

- Ne smije biti sam - čuo je govorili su.

- Morate stvoriti pozitivno ozračje - predlagali su.

- Trudite se oko njega, uključite ga. - savjetovali su dobronamjerno.

- Teško je s njim. Uvijek je bio, kako da kažem. - dvoumila se. Izreći istinu ili samo manju laž.

- Drugačiji, problematičan, melankoličan.

On, zna te riječi. Dobro se osjeća s prišivenim etiketama.

Ako patiš, moraš se pokrenuti.

- Idemo? - nasmiješena, a opet zabrinuta, stajala ja na vratima sobe. Ivana je njegov svjetliji pol janga.

- Može. - zausti. Ona je već držala njegovu torbu.

- Što imaš unutra? Kamenje - našalila se bez osmjeha.

- Nadam se da ti neće biti problem što smo ti pripremili sobu od Lea. - govorila je usredotočena na vožnju. Leo je bio njen petogodišnji posinak.

- Ne - odgovara zamišljen. Ništa mu nije problem. Čak, potpuno mu je svejedno.

- Aleksandar će ovaj tjedan biti na godišnjem, tako da ne budeš sam.

- Što, zbog mene? - gledao je u nju.

- Pa, čuo si doktore. Ne možemo te ostaviti samoga. Zbog tvog stanja - gledala je cestu.

Znao je. Čak nije željela izgovoriti samoubojstvo. Borila se s tim. Nepravedno, ona je nosila teret, a on je postao teret.

Ona je morala objasniti roditeljima. Ona je morala u bolnici obećati doktorima, ona je sina iselila iz sobe, mužu naredila da uzme godišnji. Sve je unaprijed razradila. Normalno, jer ona je njegov sunčani jang.

Ušli su u stan. Mirisao je na sveže oprano rublje.

- Ujo! - dječak crne kose poletio mu je u zagrljaj.

- Ujo je bolestan. Moraš obećati da ga nećeš gnjaviti. - spustila se do dječaka i utisnula mu poljubac u čelo.

- Hej - pozdravio se sa šogorom. Sve je bilo drugačije.

Kad nekako na silu vrate život u tebe, ljudi te gledaju drugačije. Bližnji zaziru. Boje te se jer ne znaju što će u tebi ponovo pokrenuti mračnu stranu. Stranci te zaobilaze jer se boje da nešto s tebe ne prijeđe na njih.

Vrijeme do večere kratio je u sobi. Sobi petogodišnjaka s tepihom na autiće, Transformerima i dinosaurima po zidu.

Čuo je prigušen razgovor šogora i svoje sestre.

-Ti znaš da mi imamo dijete. On je još mali i ne razumije. Možda nije najbolja ideja što si ga dovela ovdje - duboki bariton govorio je ujednačenim tonom

- Gle, on je moj brat. Ne može sad biti sam. Moramo mu pomoći. - ženski glas se suprotstavio.

- Razumijem. Ali zar roditelji tu nisu mogli malo uskočiti?

- Alex, znaš da na njih nikada nismo mogli računati. Kao djeca bili smo prepušteni sami sebi. Oni su uvijek imali svojih nekih važnijih stvari. Pa, na kraju vidiš i sam.

- Vidim. Znam. Ali kako si sigurna da kad nas dvoje odemo na posao, neće napraviti opet neku glupost? - bio je uporan.

- Obećao mi je to. Uostalom, naškodio je sebi. Nikad ne bi nešto napravio djetetu. A i Leo je u vrtiću.

- Znam to. Možda kao u nekom romanu kad zaspimo sve nas poubija.

- Ti si lud. Kako takvo nešto možeš i pomisliti?

- Da. Ne živimo u kući Amityville. - zaključio je cinično.

Večera je bila postavljena. Zvuk uvodne špice dnevnika odzvanjao je prostorom. Miris pohane piletine i rižoto s gljivama ispunio je nosnice.

- Izvrsna si kuharica - Aleksandar je pohvalio suprugu dok je hlapljivo gutao.

- Da, jesi. Nego, ne bi htio smetati. Možda sam trebao otići u svoj stan.

- To nikako ne - pobunila se. Bila je sigurna da je čuo njihov razgovor. Bijesnim pogledom prostrijelila je muža koji je zabavljen hranom samo slegnuo ramenima.

- Uistinu. Samo remetim vaš mir. - otpio je malo mineralne.

- Ne smetaš nam. - kako bi umirio Ivanu govori Aleksandar.

Ona je spuštena pogleda brljala po tanjuru. Umorna, opterećena i zabrinuta.

- Boli li te to? - dječakove su oči bile velike i znatiželjne.

- Ne. Više ne. - odgovori pa ubaci komad hrskave piletine u usta.

- Što je to život? - dijete je mljackalo držeći batak u ruci.

- Pa - pogledali su se međusobno.

- To je energija koja na sve pokreće.

- A zašto onda ti nisi želio više živjeti?

- Komplicirano je - ponovno otpija gutljaj vode.

- Ajde, ne gnjavi uju. Razgovarat će te poslije.



Aleksandar, Leo


Započinjala je poruka ostavljena na kuhinjskom elementu.

Oprostite na ovakvom načinu. Sve mi je postalo preteško. Alex ne brini, ne postoji drugi muškarac. Jednostavno, ovo mi je previše. Odlazim.

Moram učiniti nešto sa životom. Moram ga pokrenuti, promijeniti. Ovo stajanje na mjestu je propadanje. Moji osjećaji prema vama nisu se promijenili ni neće. Ali ipak sebe volim više. Možda izgleda da bježim od obaveza, ali moram nešto promijeniti.

Znam da mi sad zamjerate. Moralo je biti ovako.

Ivane, život je lijep, samo moraš pronaći svoj kut gledanja i ustrajati.

Alex voli Lea i pobrini se da postane čovjek kakvim smo željeli da bude.

U potpisu je stajalo » Vaša Ivana»


- Gdje je mama? - tek probuđen dječak pita dvojicu zblenutih muškaraca. Stajali su u kuhinji, izgužvanih pidžama. Čitali su poruku otisnutu na A4 papiru ostavljenu pored kuhane kave.

- Otišla je. - otac ga ljubi u raskuštranu crnu kosu.