Gledam i ne vjerujem svojim očima… Jelena, moja Jelena, desetogodišnjakinja, veselo skakuće po sobi u bakinim papučama. Taman su joj.
A još jučer izvlačila iz ormarića za obuću sve moje cipele i čizmice s višom petom i nekoliko puta većim brojem, igrajući se mame i učiteljice.
Gledam i ne vjerujem svojim očima…
Jelena je dobila na dar tri raznobojna pamučna topića. Presvlači se svakih pola sata i ne miče ispred ogledala. A još jučer nosila dječje potkošulje i majice s likovima iz crtića: Frozen, Elsa, Anna, Sofija…
Gledam i ne vjerujem svojim očima… Jelena svira klavir. Pravi, pravcati klavir. Čak sudjeluje i na natjecanjima osvajajući nagrade. Izvodi sve dulje skladbe: etide, sonate, sonatine. Čita notne zapise kao kakvu priču.
A još jučer je poznavala samo brojalice, puhala u zviždaljku, udarala nasumice po metalofonu i plastičnom bubnju, crtala naopako note i violinski ključ.
Gledam i ne vjerujem svojim očima…
Jelena je zauvijek „otpisala“ bezbojni lak i dječji ruž, šarene špangice i gumice za kosu, bijele štramplice, barbike i njihove haljinice, lopte s bubamarama, mobitel na baterije, čak i lego kocke. Da, i školsku torbu s jednorogom.
Gledam i ne vjerujem svojim očima…
Jelena, bakina mala Jelena…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.