stiže večer
doba kad Putnici završavaju svoju šihtu
i odvoze sve ono što nikome ne treba
dnevni ljudi ispijaju svoja večernja piva
i vraćaju se horizontalama ugodnog življenja
a svi oni umorni bdiju
njima nedostaje osmijeha
stoga su glasni i prepričavaju beznadežno šuplje scene
što će ih proganjati u snu
i ne znajući da sav umor svijeta
naslijedili su strogo kontroliranim vremenom pokoravanja
i priležništva
od toga ne mogu pobjeći
ni u najlucidnijim snovima
nema im pomoći s njihovim balzamiranim umovima
a mene putnička bol draži
njezin iz srca istočen očaj prolaznosti
zaustavljen na ciliku violinske strune
koji uvijek zareže poput sudbinskog koplja
u najtajniju slabinu duha
i raskrvari dobro poznat osjećaj
sjene nestaju
nadomještaju ih neonska osvjetljenja
dok svi oni zakašnjeli ljudi
preprečuju se u redovima
na blagajnama s nepotrebnim potrepštinama
osjeti se
umor sve svladava
dok u željezno crvenom trne svjetlost zapada
čini se: doba je odluka
kojemu Putnici ne će svjedočiti
oni su od noći i u njoj preživljavaju
sa svojim beskompromisnim nenapisanim poglavljima
i ne mogu se pomiriti s odlukama
jer njima nema kraja
a život, znaju, iscrpljuje se odlukama
i rano ujutro, ponovo, krenut će k svim tim ljudima
i skupljati sve ono što nikome ne treba
u njihovim odlukama
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.