Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 12. travnja 2022.

Branimir Zlamalik | Piktogramski Hlapić - jer piktogrami su svuda oko nas


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Čudnovate zgode šegrta Hlapića osvanule su u novoj interpretaciji, u crtanoj priči koju je kroz piktograme razradio grafički dizajner Branimir Zlamalik. U crtanoj priči tekst je očuvao toplinu i duhovitost originala, a piktogrami omogućuju malom čitatelju brzo prolaženje kroz priču i zastajkivanje na detaljima. Piktogramski crtež, naime, dosljedno prati radnju slavnog romana za mlade, a maštu malog čitatelja rasplamsava grafičkim paradoksima i nemogućim objektima, kao što je Möbiusova traka koja simbolizira zatvoreni krug Hlapićeva putovanja, te Nemogući kvadrat, Vijadukt i Vodopad. Na kraju knjige, Zlamalik predstavlja kreatore grafičkih paradoksa, dijeleći s malim čitateljem svoju fascinaciju njihovim radom. 

Branimir Zlamalik potječe iz poznate umjetničke obitelji Zlamalik – njegov otac Vinko Zlamalik bio je povjesničar umjetnosti i dugogodišnji ravnatelj Strossmayerove galerije. Do devedesete godine Branimir Zlamalik radio je u kući Vjesnik, a zatim s obitelji seli u Kanadu, gdje surađuje s kreatorom sustava piktograma Paulom Arthurom. Bavi se piktogramima, stripom i wayfindingom, a svoje crtane priče inspirirane glazbom i raznim umjetničkim djelima objavljuje u kolekcionarskim nakladama. Obradio je indijski ep Bhagavad Gita kao piktogramsku crtanu priču, koju je objavilo Hrvatsko-indijsko društvo prijateljstva. Crtanu priču o šegrtu Hlapiću posvetio je svojim unucima, ako ikada nauče hrvatski. Zlamalikovu crtanu priču o šegrtu Hlapiću sufinanciralo je Ministarstvo kulture RH.

S Branimirom Zlamalikom razgovaramo o razlogu za objavljivanje crtanog Hlapića, o emotivnosti, podrijetlu i primjeni piktograma te o grafičkim paradoksima i ispreplitanju mašte i zbilje u njegovoj crtanoj priči. 

Bavite se piktogramima i objavljujete crtane priče inspirirane glazbom i književnim djelima različite tematike. Jesu li Čudnovate zgode šegrta Hlapića prva vaša crtana priča za djecu? Zašto ste izabrali Hlapića za svoju crtanu priču? 

Iako sam nepopravljivi optimist i u najcrnijoj tami vidim iskru svjetlosti, te moje crtane priče koje spominjete su crne i tek ponekad završavaju iskrom nade, jer ipak postoji mogućnost da se čovjek urazumi i preokrene samoubilački trend u kojem, kako čitam naslove vijesti, toliko uživa, a koji našoj djeci, našim unucima, ne ostavlja baš svjetliju budućnost. Čovječanstvo kao da se uživjelo i uživa u scenarijima koje mu nude tolike distopije iz pera ne samo SF pisaca.

Šegrt Hlapić je gorespomenuta iskra svjetlosti! Jer koliko god da ga majstor Mrkonja muči i kinji, na koliko god prepreka nailazio kad od majstora odlazi u svijet „da razgazi čizmice“, mali šegrt u svemu nalazi nešto što ne mora biti, što je tek trenutno, i što se može popraviti.

Svojim zaraznim optimizmom Hlapić pretvara tamu u svjetlo, i to je poruka koju želim ostaviti ne samo svojim unucima Oliveru Grayu i Gabrielu, već i djeci koja neće samo i uvijek buljiti u svoje „pametne“ telefone.

U crtanoj priči o šegrtu Hlapiću mnoštvo je varijacija piktograma koji se, iako minimalistički, pokazuju vrlo izražajni. Kako postižete izražajnost, pa čak i emociju, figura bez lica? 

Prvi poznati piktogrami, iscrtani po zidovima pećina u Lascauxu, prikazuju scene iz lova, pretežno životinje od kojih su tadašnji ljudi ovisili, ali iscrtavaju i lovce koji su plemenu omogućavali preživljavanje. Životinje su na tim crtežima gotovo realistične, a lovac je prikazan tek s kružnicom za glavu i nekoliko štapića za tijelo i udove, ali položajem tih štapića u odnosu na glavu i okolinu prikazuje svu dramu lova, strah i hrabrost, bol zbog povrede i radost zbog ulova.

Tako i u Hlapiću položaj udova i kut kojeg zatvaraju glava i tijelo, detalji okoline u kojoj se radnja zbiva, te boje u okvirima u koje je sve smješteno, pružaju mašti dovoljno detalja da emocije i emotivni naboj dođu do izražaja. A djeca imaju mašte napretek!

Crtana priča o šegrtu Hlapiću dosljedno prati roman za mlade Ivane Brlić Mažuranić. Koliko dugo je nastajala crtana priča? Je li bilo teškoća u prilagodbi originalnog teksta crtežu?  

Jeste li ikada bili razočarani ekranizacijom nekog romana? Jer ekranizacija pretvara maštu u stvarnost, a vizualizirana stvarnost ipak je drukčija od mentalnog doživljaja koji si projiciramo čitajući. 

Ideju o Hlapiću ponudio sam Beletri 25. ožujka 2021. i zadnju tablu priče dovršio sam 1. lipnja. Sve što je slijedilo do konačnog odlaska u tisak bilo je cizeliranje, kako teksta tako i crteža.

Hlapić je bio timski rad urednice, koja je definirala sadržaj, i mene koji sam iz tog sadržaja izbacivao sve što se moglo prikazati crtežem. Jer strip je, ipak, vizualizacija, ali zato su riječi Ivane Brlić-Mažuranić bile svetinja koju je trebalo što više poštovati. 

Možda će se nekome učiniti da je teksta previše, ali koliko god da je slika bitna, djeca ipak trebaju i čitati!

Kako ste počeli baviti se piktogramima? Gdje piktogrami danas nalaze svoju primjenu i kakva je njihova perspektiva? Kako se piktogrami prilagođavaju eri elektronskih medija? 

Iako u svojoj biblioteci imam stotinjak knjiga o piktogramima još od kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, svo to blago služilo mi je tek za listanje i napajanje očiju, te donekle kao inspiracija za projekte vizualnih identiteta tvrtki koje bi od mene svoj identitet naručile.

Prvi konkretan susret s tim oblikom vizualnog komuniciranja bio je kada me je 1991. kanadski dizajner Paul Arthur angažirao da stotinjak njegovih piktograma prebacim u elektronski format. Kako je bio zadovoljan rezultatom, nastavio sam obogaćivati fundus stvorivši zajedno s njim Picto'graficSystems, kolekciju koja danas sadrži više od 600 piktograma za označavanje i identifikaciju sadržaja u javnim prostorima.

Sa svoje sam strane kreirao seriju PictoSutra s erotskim piktogramima inspiriranim Kama Sutrom, kolekciju Animal locomotion prema stroboskopskim fotografijama ljudskog pokreta Eadwearda Muybridgea, te brojne piktograme za moje crtane priče – s Hlapićem ukupno gotovo desetak tisuća.

Što se tiče vizualne primjene te likovne forme, osvrnite se oko sebe i vidjet ćete piktograme na sve strane. Nalaze se na prometnim znakovima, na direktorijima u javnim zgradama, u novinama uz pojedine rubrike, a bez njih kućanske aparate ne bismo mogli pokrenuti ni doći do opcije ponuđene na ekranima kompjutera i „pametnih“ telefona… da dalje ne nabrajam.

Piktograme u crtanoj priči upotpunili ste neočekivanim grafičkim elementima – grafičkim paradoksima, slavnim grafikama i obradama fotografija. Kako ste prikupili elemente koje će čitatelji upoznati u crtanoj priči o Hlapiću? Po kojim ste ih kriterijima izabrali? 

Kako rekoh na početku, Hlapić odlazi u svijet da bi razgazio čizmice i na tom šestodnevnom putu zapada u kojekakve prilike i neprilike koje Ivana Brlić-Mažuranić vjerno opisuje, a u kojima ja vidim mogućnost da natjeram čitaoca na predah od čitanja i razmišljanje o mogućim nemogućnostima paradoksa koji imaju pred sobom. Naime, iako crtani paradoks na prvi pogled ne izgleda kao takav, ipak se mozak, procesuirajući okom viđeno, počinje pitati što tu ne štima i uz malo razmišljanja uviđa da su dvije dimenzije na papiru nemoguće u trodimenzionalnom svijetu.

Izvrsna mentalna gimnastika!

Kad u mozgu „dinstam“ priču koju ću crtati, svaki detalj i svaka situacija stvara određene asocijacije, priziva mnogo toga što sam vidio u drugim izvorima i, ako mi se nametne da bi nečija grafika ili fotografija bolje ilustrirale ono što želim reći, koristim ponuđeno bilo svojom nadogradnjom i interpretacijom bilo u originalu uz obavezno poštovanje intelektualnih prava. 

Naime, držim se onoga što je Jim Jarmush jednom izjavio: „Ništa nije originalno! Kradi sve što odzvanja inspiracijom i podgrijava maštu. Gutaj stare filmove, nove filmove, muziku, knjige, slike i fotografije, slučajne razgovore, arhitekturu, mostove, ulične znakove, drveće, oblake, vodu, svjetlost i sjenu. I ukradi samo ono što direktno govori tvojoj duši. Tada će tvoje djelo (i krađa) biti autentični. Autentičnost je neprocjenjiva; original ne postoji. I ne pokušavaj prikriti krađu – slavi je ako tako osjećaš. U svakom slučaju, sjeti se da je Jean-Luc Godard rekao: 'Nije bitno odakle stvari uzimaš – bitno je kamo njima vodiš'“

Na kraju knjige predstavili ste grafičke paradokse i njihove autore. Kako ste se vi osobno susreli s grafičkim paradoksima i čime su vas privukli da ih prikupljate i primjenjujete? 

Sjećam se da mi je, negdje početkom sedamdesetih prošlog stoljeća, grafiku „Vodopad“ M. C. Eshera pokazao Ljudevit Gaj (ne onaj Gaj, već njegov unuk) jedne večeri u tehničkoj redakciji TV revije Studio. Zarobila me je ta grafika i čitav taj svijet tih nemogućih i apsurdnih mogućnosti još me uvijek drži. Čvrsto! A kako nisam baš siguran koliko su autori tih nemogućnosti poznati hrvatskoj publici, onoj koja prati likovnost i hodočasti po izložbama, crtajući njihove paradokse i navodeći ih na zadnjim stranicama Hlapića, nastojim na njih skrenuti pažnju, Jer, zavrijedili su! I ako ti likovni „hodočasnici“ neće listati Hlapića, možda ipak zainteresiram djecu.

U crtanoj priči o Hlapiću pojavljuje se na kraju i sama autorica Ivana Brlić Mažuranić u jednoj ulozi u priči. Kako ste uklopili lik autorice u priču? Je li takav postupak kombiniranja izmišljenih priča i stvarnih likova uobičajen u svijetu stripa? 

Ne znam je li Hlapić posve izmišljen lik ili ga je Ivana Brlić-Mažuranić modelirala prema nekom šegrtu koji se zaista u nekom trenutku pojavio u njenom životu. Jer njen je društveni status svakako podrazumijevao služavku, a vjerojatno i mecenski poriv da podrži potrebitog. Stoga mi se učinilo prigodnim da baš ona bude „otmjena gospođa“ koja će ponuditi Hlapiću da ga školuje i da mu pomogne u životu.

A je li kombiniranje izmišljenih priča i stvarnih likova uobičajeno u stripovima… nisam siguran i
ne znam. Morao bih malo proguglati. Princ Valiant Harolda Fostera svakako je izmišljen, ali postoje brojne legende o kralju Arthuru, dvorcu Camelotu i vitezovima okruglog stola, pa su svi najverojatnije bili stvarni. No stvaran je, sad mi pada na pamet, Kapetan Leši, kojeg je u stripu, a nakon filma, ovjekovječio Jules Radilović. 




 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.