Božica Jelušić | Pepelni stijeg

Pepelni stijeg za poražene, koji nemaju ništa.

Za one, što smetaju svijetu kao bolesni zub,

Koji su sasvim bez nade i nekog utočišta,

A vidjeli su crn ponor i već mu dotakli rub.

Za neuspješne, tužne, tek obdarene duhom,

Koji se nisu za put znali ukrcati ni snaći,

Posižući za snovima prije nego za kruhom,

Koji si mjesto za stolom nisu znali pronaći.

Za one hrapava grla, izgrebena duhanom,

Pogleda izgubljena, s ruhom neskladnih boja,

Što zametnu papire tragajući za pranom,

I ne mogu se sjetiti adrese, matičnog broja.

Taj stijeg podižem za njih, odustale od bitke,

Odavno ispisane iz surove škole života,

Koji su prozreli igre, riječi utjehe plitke,

I zaboravu dali da ih u kostrijet zamota.

Možda su najbolji bili, odabrani za nešto,

Što našem oku skriva nezgodna katarakta,

Pa proći možemo mirno pored čovjeka živa,

U propast ispraćena koračnicom bez takta.

Ništa se tu ne može: sami su željeli tako.

Bogate, slavne i lijepe slavimo svojim žarom!

U hladan pepeo srca oni će sići polako,

I šuškat će im psalam samo miš za oltarom.

"Sabrana bjelina", Tonimir, 2016.