Sven Adam Ewin | Primopredaja štafete

Uz osmrtnice stojim. Do mene svrati
Neko žensko stvorenje. Veli: - Zdravo!
(Ma koje „zdravo“? To su tempi passati.)
I k tome kašlje. Pomalo sušičavo.

- Kamo ćeš tako slaba, za Božje ime?
Zove se Jesen. I gleda prema Ljetu.
Kaže, stigo joj nalog od skore Zime,
Od starog Ljeta da preuzme štafetu.

Bjesmo u pola riječi, kad Ljeto stiže!
Staro. Ružno. Nemoćno. Prepuno zloće.
Pozove Jesen. Jesen mu priđe bliže,
A Ljeto na nju istrese gnjilo voće.

- Evo ti – kaže. – Nosi dalje i plači!
(Aha, to je „štafetna palica“, znači.)