Božica Jelušić | Boje

 

Boje koje pište, boje koje žare,

Koje cvjetnom kišom napune pitare,

Koje hrane oko, uzdrmaju čula,

Pletu živu mrežu kao tarantula;

Melodiju neku izmisle i bruje,

Od tanina tamne, od pektina ruje;

Znaju što je usna, a što gnojna rana,

I vrelinu magme kradu od vulkana.

Boje žute sobe, smočice i trijema,

Jedne kuće duše koje više nema.

Boje mlade krvi, razbijeljena bijesa,

Sjaja koji iskri kroz sedam nebesa.

Napuštene boje, pobjegle iz tuba,

Koje crni očaj dotjera do ruba;

U tišini grada ,što ga noć rastvara,

Boje koje traže stope gospodara.