Marica Žanetić Malenica | Srebrni okvir

svakoga jutra izlazim iz okvira

obavim sve uobičajeno

 

odlazim na kavu s prijateljicama

sada i ja rado sjedim u kafiću

prelistavam novine ili prebirem po mobitelu

više ne radim, to nisi znao

imamo još dvoje unučadi

on me podsjeća na tebe, ona na mene

otišla je i mlađa kći, živim sama

ni to nisi znao

imam prijatelja za družbu

ali ne brini se, udavati se neću

 

preuredila sam malu sobu

onu što je trebala biti tvoja radna

sada u njoj ja pišem, internetski plaćam račune

surfam po Faceu poput tinejdžerice 

i odmaram se tijekom dana

 

sviđa mi se, tek dvije apstraktne slike

razbijaju sterilnu bjelinu zidova i namještaja

onoga iz IKEE koji svi kupuju

 

navečer se tiho uvučem u bračni krevet

i prije no što me san uzme pod svoje

vratim se u srebrni okvir na polici

hvatam te za ruku kojom si me obgrlio

na našoj posljednjoj zajedničkoj slici

 

da ne budem sama