Krunoslav Šetka | Jedinoj

Jedino me još ti održavaš na životu. Svi drugi su me davno ubili, a ja za njih služim životnu kaznu. Nije pravedno. Ali što jest? Ti si pravedna, i to znam. Ne zbog toga što me održavaš na životu, nego stvarno jesi. - Tko je ona da je mimo svijet? - kažu ljudi. - Njega su svi otpisali, a ona se eto pravi svetica i milosrdnica pa mu ne da još krepat. Što je vidjela u njemu? Da, ljubavi, stvarno se i ja pitam što si vidjela u meni. Možda ljudi stvarno imaju pravo. Možda u meni nema ništa. Znam, reći ćeš da sam kao dijete pa me lako voljeti. Hvala ti na tomu. To mi puno znači. Nije me sram biti kao dijete. Tako se i osjećam. To zapravo i jesam. Ti govoriš samo istinu. Pored toga što si pravedna, još si i iskrena. Ali dijete je i naivno i podložno zlostavljanju odraslih. Da, upravo se tako osjećam kad sam u društvu odraslih, zrelih ljudi koji uvijek znaju što im je činiti. Svaki put kad se razgolitim pred njima i izložim svoju nevinost, oni se, nemilosrdno, iživljavaju nada mnom, jer ja još nisam, i vjerojatno nikad i neću, dosegnuti njihovu zrelost. Tek poslije ću osjetiti kako sa mnom nešto nije u redu u razvoju, jer me uvijek strah biti blizu odraslih, zrelih ljudi koji uvijek znaju što im je činiti. Hvala ti što me voliš, jer to nitko ne radi. Nitko me drugi ne voli. Dapače. Možda nije razlog samo što sam dijete. Kažeš kako sam ti ipak zabavan, iako sam većinu vremena srdit i plačljiv. Kažeš kako živiš za taj trenutak kad se nasmiješim. Tad se nebo razvedri, kažeš, i ja ti vjerujem. Sve ti vjerujem. Jedino tebi vjerujem. Jedino tebe volim. Ali ja jedino tebe i mogu voljeti. Mene nitko drugi ne bi volio. A ti bi mogla voljeti stotine drugih, boljih od mene koji bi tebe isto tako voljeli. Ne, kažeš, samo kad si sa mnom osjetiš neku toplinu oko srca. Ljubav je osjećaj, a ne mogućnost, kažeš, i zagrliš me, i poljubiš, i osjetim i ja tu istu toplinu oko srca. Pogledam kroz prozor. Hladan je i okrutan taj svijet tamo vani dok mi plamtimo od ljubavi gotovo zaštićeni od ljudi.