Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Elizabete Končić-Trlek "Pošta za Li“

Piše: Mirjana Mrkela  

Miševi i mačke 

Jednom sam imala mačku koja mi je donosila žive guštere. Ne znam je li razumjela moja ruganja i grdnje. Možda me je željela naučiti kako se love gušteri, a možda se samo pravila važna. Mačke ipak najčešće donose miševe, žive ili mrtve. Moja prijateljica Elizabeta to je spomenula u svome romanu. 

            — Fuj! — prijekorno sam odgovorila — Ne znam zašto su svima smiješni ubijeni miševi. 

            I ne znam zašto sam ja takva: prvo izgovorim pa onda razmislim. Elizabeta mi uopće nije rekla da joj je to smiješno. Pa dobro — možda je malo smiješna mačkina želja da ljudi jedu miševe. 

            — Opet si nepromišljena. — opomenula me je prijateljica — Ako ti netko daruje miša, ne znači da očekuje kako ćeš ga pojesti. 

            To me je potaklo na novo razmišljanje. Mačka želi našu podršku. Miš želi ne biti ubijen. Li, glavna junakinja, želi dobiti poštu. Ja, naravno, želim da pročitate Elizabetin roman "Pošta za Li". 

Svašta neobično 

            Li se zapravo zove Aprili. Njezino ime je jedna od mnogih neobičnosti u ovoj knjizi. Također su neobični nadimci gospodin Cukerdoza i gospodin To Treba Shvatiti Jako Ozbiljno. Li nema mamu nego tetu Nadu koja nije teta nego stara žena. Teta Nadino ime bi se moglo pisati malim slovom. Ako bismo prihvatili Elizabetinu zamisao da ni nade ne moraju biti obične.  

            Li nije neobična samo imenom nego i izgledom. Oči zelene, kosa crvena kovrčava i strši kao podivljali grm. Krotila ju je gumicama, rajfovima, repovima, ali njezini bi se crveni prijamnici prije ili poslije oslobodili i nepokoreno stršali prema gore." Li nosi "haljinu sa žutim pravokutnicima, crvenim kvadratima i plavim krugovima." O toj neobičnoj opravi neobično je i mišljenje teta Nade koja tvrdi: 

            "— To je baš lijepa haljina, Li. Kupila sam je u Zagrebu 1971. U Nami sam je kupila. To ti je svemirski stil. Futuristički. Prava haljina za važne početke." 

            U Liinoj glavi također postoje neke neobičnosti. Ona o sebi kaže: "dulje zadržavam u mislima to što se oko mene događa i teže se od toga odvajam ili mi pak iz nekog razloga misli postanu ubrzane i idu mi nekako bez reda u glavi". Školska psihologinja je to rastumačila ovako: 

            "— Ona samo malo teže prelazi na nove stvari. Treba je malo osnažiti, pogurnuti naprijed. Dati joj vjetra u leđa, mislim, malo motivacije i podrške." 

            Nažalost, Li nema podršku vršnjaka. Evo što kaže netko od učenika u njezinoj školi: 

            "— Gle joj samo zurku! Ko da se je grm zapalio. Ne! To ona uzgaja one crvene puževe golaće na glavi. Moja ih stara tamani pužomorom ko luda. Da barem imam malo kod sebe! Daj, drži mi torbu! Moram si je slikati za Fejs! Koji je danas ono datum? 15. 3.? Okej. Onda dolje pišem - Krojački Razvijena Li na špici 15. 3. Lajkat će me milijun duša, kunem ti se!" 

            I to nije sve. Dječak po imenu Maks ne propušta ni jednu prigodu da... 

Pitanja, pitanja 

            Ne pitajte me o Maksu, pitajte me o Li! Hoće li izaći na kraj s tim zločestim dječakom? Zar mislite da neće? Ni Li ni teta Nada nisu osobito vješte. Imaju jako malo novca, a nisu baš ni najpametnije na svijetu. To ipak ne znači da ne tragaju za odgovorima. 

            Pitaju se, primjerice, kako otpustiti bijes i strah, a kako zadržati lijepa i ugodna čuvstva. 

            I što ako se dogodi neka promjena, a nama se učini da ta promjena nije dobra? 

            Li jednom misli: "Kako zapravo možeš znati da si tu ako ti to netko ne potvrdi i ako ne vidiš svoj trag? Mislim, kad crtaš, vidiš svoj trag; kad pišeš, vidiš svoj trag i na miru si sama sa sobom, znaš da si tu." 

            Moja prijateljica Elizabeta Končić-Trlek kaže da je to jako važno: pišite, crtajte, vjerujte u sebe! I naravno — čitajte! 

            Pročitajte njezin roman i saznajte hoće li Li pročitati poruku tete Nade koju ona, teta Nada, uopće nije napisala.