Baš je bezvezan dan. Ništa se ne događa. Ljeto prži, a ne znam kamo se djenuti da nisam na štetu i teretu. Sunce upeklo, a mi djeca dahćemo u hladovini dok odrasli vječno nešto rade: kopaju, prekopavaju, šaraju i ogrću kukuruze, kose i potkašaju, krče i rasijecaju međe i živice, bave se drvima, timare marvu, hrane svinje, vabe kokoši i piliće, hiljadu poslova i tisuću stvari zijeva u njih – a oni se vrte s posla na posao – baš im je lijepo!
Snatrenje i bezvoljnost prekida Baća:
Krećemo bez dvoumljenja u šumu po vrganje. Cijela družba. I sepeti, naravno. Uskim sokakom, skrivenim u šipražju gloga, lijeske, divljih trešanja, kupina, svibića, klenova i raznom travurinom u kojoj se kriju gušteri zelembaći, poneka bjelouška ili debela ptičarka. Bosonogi tabamo strmom uzvisinom prema Carevini ispod Sisveta. Ne zastajkujemo. Odlučni smo čim prije napuniti naše sepete vrganjima i rujnicama. Netko malo potrči uzbrdicom, ali začas stane pa pričeka, drugi se otegli kao steone krave, ali idu. Šutke se krećemo ispod groblja na Kremenduku, evo nas na Kolištu, stižemo u Imovinu, početak hrastove, bukove i grabove šume. Putem se zaustavljamo kod hrasta na kojem uvijek vrve jelenci, a ispod hrasta se uvijek pronađe poneki pokojni jelenak ili barem njegovi oštri rogovi. Mi smo ih nazivali ljiljani. Nekad smo promatrali ljutu borbu između dva razbješnjela jelenka koji su se uhvatili u koštac svojim kliještima i ne uzmiču.
Kročimo ispod visokih ponosnih hrastova. Krošnje se nadvile iznad puta praveći debelu hladovinu. Dozivamo gljive, ali od gljiva ni spomena. Skrećemo s puta. Gazimo po mekoj mahovini. Onda šuškamo po suhom lišću i tabanamo uskim stazicama. Tek tu i tamo nađemo koju ludaru ili muharu pa je dernemo nožnim palcem da se sva razleti i capamo dalje.
Zaviri ovamo, zaviri onamo, zađi u gustiš, spusti se niz udubinu, popni se na brežuljak, izađi na tren na omanji proplanak, svezi se na starki niz kakvu urvinu, uspentraj se na neke omanje visove i i konačno se zaustavimo na nekoj kosoj padini hrastika. Okupimo se pod jednim hrastom na kojem vrve ljiljani. Pokupimo kojeg pokojnog, guramo prste među otkinuta kliješta. Spazio sam jednog velikog koji se hitro penje uz hrastovo deblo. Pokušavam ga uhvatiti. Poskakujem. Poskakuju i ostali, ali on je već odmaglio u razgranatu široku krošnju.
Gljive smo već zaboravili. Nema veze. Ovako nam je još ljepše.
Kući?! sjetimo se mi da na tom svijetu postoje i kuće, prava mora za djecu kad moraju čamiti u kući dok čuješ da se neki mulci negdje igraju i dovikuju da ti dođe slabo, a ti ne smiješ van. Ali, šta ćeš, mora se poći kući.
Polazimo prema šumskom putu. Izbijamo na prteni put što vodi do Sisveta. Šuma nas sakrila ispod svojih širokih krošanja. Ne vidi se nigdje ništa osim debelih hrastova obraslih mahovinom i niskog raslinja i ponekog zimzelena.
I tako počne nagađanje ovamo, onamo, ovuda, tamo, amo i tko zna dokad bi trajala prepirka da Baća nije krenuo putem i važno dobacio:
Za trenutak stojim sam, samcat, jer su sestre Mirjana i Marija krenule svaka svojim putem.
Pih, kakvo usrano društvo, procjedim u sebi i udarim svojim pravcem kroz rjeđu šumu. Izbasam na neki putić, prostudiram sve smjerove i krenem u nekom pravcu.
Tabani me već bole, ali izlaza ne nazirem. Odjednom, gle čuda, kraj ljiljanova hrasta, odakle smo i krenuli sjede Baća, Cica i Puja s Mirjanom, a nasuprot njima sjede Mrgud, Kića i Mara!
Mi smo se izgubili, veselo me dočekuju.
Sjedimo u debeloj hrastovoj hladovini na debeloj, mekoj smeđezelenoj mahovini i vijećamo. Ovamo, onamo, ali šuma se oko nas zatvorila, stisla nas u svoj zagrljaj i nigdje joj kraja ni konca, ni ulaza ni izlaza. Začas ustajemo. Noge nas nekamo nose. Opet smo na nekom putiću što migolji i zavija između stoljetnih hrastova.
Bezglavo glavinjamo šumom, a sepeti nas zavaguju na jednu stranu.
Vrtimo glave na sve strane. Što će se desiti ako nas ubije!? Ako nas baci u neku jamu…
Trnci mi struje kičmom, ali ne bih priznao da se bojim premda mi lice pozelenilo. S nevjericom krećemo u pravcu odakle smo i došli. Prolazimo između razgranatih hrastova. Nigdje nikog. Štrekamo pred svakim daljim hrastom. Nagađamo tko bi mogao biti:
Možda je četnik, ustaša, križar, Švabo, možda je i Turčin jer u Sisvetama ima Turski kanal, a u njemu sigurno žive Turci. I tako natrapamo na poznati šumski put! Spas! Spas! Ali, na koju stranu, gdje je sada sjever, a gdje jug?
Krećemo u jednom pravcu, pa se vraćamo nazad. Kuda god krenemo, čini se da idemo u pogrešnom pravcu. Svi hrastovi isti, lišće jednako, put ravan i jednoličan.
Idemo, gazimo, ljumamo. Put nam sve nepoznatiji. Na jednom usponu naziru se nasred puta razbijeni porculanski tanjuri. To nam je poznato: Kažu da je jedan čovjek iz Kričaka, sela negdje u šumi iznad Sisveta, kupio u Novskoj tanjure i nosio ih na leđima. Tu je pukao remen i svi se tanjuri razbili.
Jurišamo malom uzbrdicom i stižemo do hrasta na kojem još od rata vise ostaci padobrana. Kažu da je tu iz aviona iskočio saveznički pilot i padobran mu se zakvačio za hrast. Spasili su ga, ali su žuti dijelovi padobrana visoko u krošnji bili putokaz da idemo u krivom smjeru.
Dobro da nismo našli gljiva. Tko bi vukao sepet pun gljiva?
Uskoro nas pozdravlja svjetlost. U Sisvetama smo. Jedan puteljak vodi na izvor Točak, a jedan što ide ravno vodi nas na vrh brijega do piramide. Na njoj natpis: Zabranjeno penjanje!
To su natpisi za malu djecu, a ne za nas. Veremo se na drvenu piramidu, koja je u ratu bila osmatračnica. S nje se vidi do Jasenovca, tako smo čuli, ali mi vidimo daleko.
Konačno znamo put. Trčimo u suprotnom smjeru. Veseli i zajapureni susrećemo jednog čovjeka iz sela kojeg dobro poznajemo, a on nam dovikuje:
Mi ga pozdravljamo s dobardan i važno priopćavamo:
Jurimo kroz Carevinu, Imovinu, preko Kolišta i izbijamo pored groblja na Kremenduk, a ispod njega mirno dremucka naše drago seoce. Kotrljamo se nizbrdicom našim sokakom da sve puca čačak pod bosim tabanima.
Kod kuće jedva da su i primijetili naš povratak. Moja mama je samo primijetila:
Dragan Miščević
Iz zbirke priča za djecu Sjećanja (2012.)
Snatrenje i bezvoljnost prekida Baća:
Krećemo bez dvoumljenja u šumu po vrganje. Cijela družba. I sepeti, naravno. Uskim sokakom, skrivenim u šipražju gloga, lijeske, divljih trešanja, kupina, svibića, klenova i raznom travurinom u kojoj se kriju gušteri zelembaći, poneka bjelouška ili debela ptičarka. Bosonogi tabamo strmom uzvisinom prema Carevini ispod Sisveta. Ne zastajkujemo. Odlučni smo čim prije napuniti naše sepete vrganjima i rujnicama. Netko malo potrči uzbrdicom, ali začas stane pa pričeka, drugi se otegli kao steone krave, ali idu. Šutke se krećemo ispod groblja na Kremenduku, evo nas na Kolištu, stižemo u Imovinu, početak hrastove, bukove i grabove šume. Putem se zaustavljamo kod hrasta na kojem uvijek vrve jelenci, a ispod hrasta se uvijek pronađe poneki pokojni jelenak ili barem njegovi oštri rogovi. Mi smo ih nazivali ljiljani. Nekad smo promatrali ljutu borbu između dva razbješnjela jelenka koji su se uhvatili u koštac svojim kliještima i ne uzmiču.
Kročimo ispod visokih ponosnih hrastova. Krošnje se nadvile iznad puta praveći debelu hladovinu. Dozivamo gljive, ali od gljiva ni spomena. Skrećemo s puta. Gazimo po mekoj mahovini. Onda šuškamo po suhom lišću i tabanamo uskim stazicama. Tek tu i tamo nađemo koju ludaru ili muharu pa je dernemo nožnim palcem da se sva razleti i capamo dalje.
Zaviri ovamo, zaviri onamo, zađi u gustiš, spusti se niz udubinu, popni se na brežuljak, izađi na tren na omanji proplanak, svezi se na starki niz kakvu urvinu, uspentraj se na neke omanje visove i i konačno se zaustavimo na nekoj kosoj padini hrastika. Okupimo se pod jednim hrastom na kojem vrve ljiljani. Pokupimo kojeg pokojnog, guramo prste među otkinuta kliješta. Spazio sam jednog velikog koji se hitro penje uz hrastovo deblo. Pokušavam ga uhvatiti. Poskakujem. Poskakuju i ostali, ali on je već odmaglio u razgranatu široku krošnju.
Gljive smo već zaboravili. Nema veze. Ovako nam je još ljepše.
- Hajdemo kući!
Kući?! sjetimo se mi da na tom svijetu postoje i kuće, prava mora za djecu kad moraju čamiti u kući dok čuješ da se neki mulci negdje igraju i dovikuju da ti dođe slabo, a ti ne smiješ van. Ali, šta ćeš, mora se poći kući.
Polazimo prema šumskom putu. Izbijamo na prteni put što vodi do Sisveta. Šuma nas sakrila ispod svojih širokih krošanja. Ne vidi se nigdje ništa osim debelih hrastova obraslih mahovinom i niskog raslinja i ponekog zimzelena.
- A kud? !! zine Kića.
- Ovamo! veli Baća.
- E, baš ovamo! protivi se Mrgud.
I tako počne nagađanje ovamo, onamo, ovuda, tamo, amo i tko zna dokad bi trajala prepirka da Baća nije krenuo putem i važno dobacio:
- Ja odoh kući, a vi kamo hoćete! I zasepeti pored ljiljanovoga hrasta u gustiš- Za njim pođoše mlađe mu sestre Puja i Cica, a braća Kićo i Mrgud zagrabiše na drugu stranu.
Za trenutak stojim sam, samcat, jer su sestre Mirjana i Marija krenule svaka svojim putem.
Pih, kakvo usrano društvo, procjedim u sebi i udarim svojim pravcem kroz rjeđu šumu. Izbasam na neki putić, prostudiram sve smjerove i krenem u nekom pravcu.
Tabani me već bole, ali izlaza ne nazirem. Odjednom, gle čuda, kraj ljiljanova hrasta, odakle smo i krenuli sjede Baća, Cica i Puja s Mirjanom, a nasuprot njima sjede Mrgud, Kića i Mara!
Mi smo se izgubili, veselo me dočekuju.
Sjedimo u debeloj hrastovoj hladovini na debeloj, mekoj smeđezelenoj mahovini i vijećamo. Ovamo, onamo, ali šuma se oko nas zatvorila, stisla nas u svoj zagrljaj i nigdje joj kraja ni konca, ni ulaza ni izlaza. Začas ustajemo. Noge nas nekamo nose. Opet smo na nekom putiću što migolji i zavija između stoljetnih hrastova.
- Pst! - sikće Baća.
- Bježimo! - prestravljeno će Kića.
- Što je? - zapanjeno pitam , a junačke noge prestižu sve ostale trkače.
- Vidio sam robijaša, priopćava Baća.
- Ima sjekiru u ruci, dodaje Kića.
- A tko je!?
- Ne znam! Bježimo!
Bezglavo glavinjamo šumom, a sepeti nas zavaguju na jednu stranu.
- Hu! - otpuhujemo u jednom mladom bukovom gustišu iz kojeg pojuri gušter zelembać, a sljepić potraži spas pod suhim lišćem.
- Znaš da sljepić ne vidi? - važno će Mrgud.
- Kako ne bih znao, imam jednog kod kuće, lažem ja.
Vrtimo glave na sve strane. Što će se desiti ako nas ubije!? Ako nas baci u neku jamu…
- Ja se bojim, priznaju u isti glas i Puja i Cica.
- I ja, ozbiljno će suhim glasom Mirjana.
Trnci mi struje kičmom, ali ne bih priznao da se bojim premda mi lice pozelenilo. S nevjericom krećemo u pravcu odakle smo i došli. Prolazimo između razgranatih hrastova. Nigdje nikog. Štrekamo pred svakim daljim hrastom. Nagađamo tko bi mogao biti:
Možda je četnik, ustaša, križar, Švabo, možda je i Turčin jer u Sisvetama ima Turski kanal, a u njemu sigurno žive Turci. I tako natrapamo na poznati šumski put! Spas! Spas! Ali, na koju stranu, gdje je sada sjever, a gdje jug?
Krećemo u jednom pravcu, pa se vraćamo nazad. Kuda god krenemo, čini se da idemo u pogrešnom pravcu. Svi hrastovi isti, lišće jednako, put ravan i jednoličan.
Idemo, gazimo, ljumamo. Put nam sve nepoznatiji. Na jednom usponu naziru se nasred puta razbijeni porculanski tanjuri. To nam je poznato: Kažu da je jedan čovjek iz Kričaka, sela negdje u šumi iznad Sisveta, kupio u Novskoj tanjure i nosio ih na leđima. Tu je pukao remen i svi se tanjuri razbili.
Jurišamo malom uzbrdicom i stižemo do hrasta na kojem još od rata vise ostaci padobrana. Kažu da je tu iz aviona iskočio saveznički pilot i padobran mu se zakvačio za hrast. Spasili su ga, ali su žuti dijelovi padobrana visoko u krošnji bili putokaz da idemo u krivom smjeru.
- Znate li gdje ćemo stići?
- U Sisvete.
- Da!
Dobro da nismo našli gljiva. Tko bi vukao sepet pun gljiva?
Uskoro nas pozdravlja svjetlost. U Sisvetama smo. Jedan puteljak vodi na izvor Točak, a jedan što ide ravno vodi nas na vrh brijega do piramide. Na njoj natpis: Zabranjeno penjanje!
To su natpisi za malu djecu, a ne za nas. Veremo se na drvenu piramidu, koja je u ratu bila osmatračnica. S nje se vidi do Jasenovca, tako smo čuli, ali mi vidimo daleko.
Konačno znamo put. Trčimo u suprotnom smjeru. Veseli i zajapureni susrećemo jednog čovjeka iz sela kojeg dobro poznajemo, a on nam dovikuje:
- Djeco, kuda stalno bježite?
Mi ga pozdravljamo s dobardan i važno priopćavamo:
- Bili smo se izgubili
Jurimo kroz Carevinu, Imovinu, preko Kolišta i izbijamo pored groblja na Kremenduk, a ispod njega mirno dremucka naše drago seoce. Kotrljamo se nizbrdicom našim sokakom da sve puca čačak pod bosim tabanima.
Kod kuće jedva da su i primijetili naš povratak. Moja mama je samo primijetila:
- O, vi se već vratili!
Dragan Miščević
Iz zbirke priča za djecu Sjećanja (2012.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.