Poimanja današnje mladosti o braku i svemu što znače obećanja bračnih zavjeta razlikuju se od stavova nekadašnjih generacija.
Ni prije nije sve bilo bajno. Mislim na generaciju, koja je sada u ulozi velikih mama i tata, djedova i baka, nona i nonota. U naše vrijeme naročito na ovim prostorima, u našoj lijepoj Hrvatskoj, uglavnom smo sami birali životnog suputnika. Ali, izlaženje u lijepe večeri svih godišnjih doba, „hodanje“ kako mi to zovemo, razlikuje se od bračnog života.
Mi smo se snalazili kako smo umjeli. Ponekad je bilo veoma teško i frustrirajuće, ali danas smo zahvalni na svakom sačuvanom braku. Sretna su i naša djeca.
Danas mnoge taj život iznenadi i izbezumi te bježe glavom bez obzira, bez da su išta pokušali dokučiti i prilagoditi se.
Tolerancija je danas nepoznata riječ. Poštivanje partnera nepoznati osjećaj. Ne poštuje se sustav nekadašnjih vrijednosti, davno izvrnut naglavačke. Nekada cijenjene plemenite osobine danas su predmet sprdnje. Nitko nema strpljenja ni za koga, samoživost je prevladavajući osjećaj.
Ni crkva mnogo ne pomaže. Rijetki izrastu u mlade osobnosti moralnih načela, koji se zrelošću mogu podičiti i zasjeniti mnoge starije od sebe. Nije da se svećenici ne trude. Postoje organizirani vjerenički tečajevi kao priprema za brak. Ali čim zaškripi, vraćamo se doma pod roditeljske skute, u poznati komoditet.
Ima još uzroka neuspješnosti današnjih bračnih zajednica. Mladi u današnje vrijeme mogu nevjenčani slobodno živjeti i upoznati zajednički život. Spoznati kako izgleda. I uz mnogo ljubavi i strpljenja te malo mašte spoznati kako bi trebao izgledati. Neki to mudro iskoriste i otvorenih očiju dobro sagledaju sve pluseve i minuse, trudeći se donijeti odluku zbog koje se kasnije neće kajati. Kasnije kad dođu djeca.
Manje opreznima se dogodi da se upravo zbog te slobode vežu, jer je dijete na putu.
Ili je možda najviše u pravu nekada meni vrlo omiljen češki književnik Milan Kundera, koji je mišljenja da su mladi ljudi prisiljeni donositi životno važne odluke, dok još nisu dovoljno zreli.
Bolje je razvrgnuti bračnu zajednicu, nego dozvoliti da djeca upoznaju život bez ljubavi, razapeti između roditelja, kojima ni ljubav prema djeci ne može vratiti prošle dane, oživjeti potrošenu ljubav. Djeca nikada ne mogu biti rješenje problema, ali mogu povjerovati da su uzrok tih istih problema i ponijeti sa sobom u život torbu bremenitu nedostatkom samopouzdanja, ogorčenošću i labilnošću emocija. Nedostajat će im kormilo za upravljanje plovidbom nemirnim valovima i svjetionik ljubavi, koji će im u najmračnijim trenucima razgrtati tamu.
Upravo sam pročitala prvijenac mlade Amele Seiler „Tragom irisa“, koji me se veoma dojmio. Naročito zbog njenog zrelog prepoznavanja bogatog života u neimaštini i siromaštvu usprkos te praznog života danas kada mnogi bolje žive u materijalnom smislu. Ali žive sebično svoje male živote ne misleći na druge. I griješe.
„Čovjek može pogriješiti prema prijatelju, poznaniku, radnom kolegi, ali nikada ne smije prema djetetu, niti dijete prema roditeljima. Ja sam taj odnos oduvijek smatrala svetim, nepovredivim.“, ističe Amela.
I ja sam griješila. I moj dragi je griješio, a bio je dobar roditelj. Naša kćerka bi vam rekla da smo bili najdivniji mama i tata, ali ona je pomalo nostalgična, jer živi daleko od nas. To joj možda zamagljuje pravu sliku.
A kad pitam sina, on pomalo vickasto odgovara: „Da dobra! Nisi mi ni sendvič za školu pripremala!“ I nisam. Znam da se šali, ali ne zna da je naše radno vrijeme počinjalo ranom zorom. Prije ukrcaja u autobus trebalo je dijete odvest u jaslice i vrtić. Nikako ne kasniti na posao.
Muž je radio u drugom gradu. Roditelji su pomagali kad su mogli. Ali mi smo bili daleko više svjesni svoje odgovornosti u novim ulogama.
Danas je to kod nekih, i to onih sretnijih ovako. Nije anegdota.
Mladi par kupuje stan, namješta ga, oboje radi. Kćerka je imala blizu tri godine kad su se vjenčali. Vrlo brzo počinju svađe.
Ali tko se ne svađa? I mi smo. Naročito prvih sedam kriznih godina.
Oni se pak svađaju i kad treba i kad ne treba. Najmanja sitnica uzrokuje razmirice i povišene tonove. Kao da se natječu tko će koga nadglasati. A dijete čuje. Dijete sluša.
Kadgod je muž naljuti, žena zove mamu. Toliko često da joj i suprug ponekad prvi kaže: „Zvat ću ti mater!“
A dijete sluša.
Jednom su se tako vraćali s dužeg puta. Prije puta su se dogovorili da će i ona malo preuzeti volan. Barem dio puta. On je bio umoran od izvršenih brojnih obveza.
Tijekom vožnje nije htjela ni čut o vožnji, a kamoli vozit.
Nakon Macole, predaha uz kavu, ponovilo se isto. On je podsjeća na obećanje, ona odbija. „Ne da mi se voziti. Neću!“
Iz svoje dječje stolice malena je odjednom viknula: “Tata, imam ideju!“
„Reci zlato. Koju?“
„Zovi joj mater!“
Toliko o tome da su djeca još mala i ne razumiju.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.