Pisma što se u prah mrve, sitna slova krasopisom.
U povorci sjene idu. Pružam ruke za obrisom.
Stari album od baršuna. Nad njim spuštam tanku vjeđu.
Dosadno je nekom sve to. Patetično, staromodno.
U fokusu treba biti, u metežu i u vrevi.
Vjerujem da život ljudski stane u tri tanke cijevi.
Ali meni , da me ima, sjećanje je neophodno.
1. ožujka 2020.
F. G.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.