Na "Vi" ćemo mi trajno. Neka Vas to ne vrijeđa.
Jer makar tko o čemu, mi povazdan o istom.
Uđete u moj život s propuhom iza leđa,
I nosite mi portret slikan duginim kistom.
Bježim od Vas u šumu, trnje i rastaviče.
Tu raste moje stablo i krošnjom klati.
Pa ako smo na rubu neke sutrašnje priče,
Pitat ću: "Što ste došli? I što ćete mi dati?".
Gledam taj osušeni kosturić vinobojke.
Bi li ponovila život, znajući što me čeka?
Da zadržim u sebi srčan duh samosvojke,
I da ne slušam riječi, već kako zvuči jeka.
Vjerovati je dobro a mnogo teže je znati
Kada taj idealni portret pada iz rame.
Voljet ćete me možda. Sasvim sigurno dati
Buket potrošenih snova. Samo duh melodrame.
2.2. 2020.
Flora Green
Fotografije: Borik, mjesto gdje rastu pjesme (B. J.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.