Božica Jelušić | Čari Plivskog jezera, Jajca, Vrbasa i Bosne ponosne

Tko jednom prođe ovim krajem otvorenih očiju i budne pažnje, znat će da od milijun čestica tvarnoga svijeta, samo ponegdje nastanu krajolici koji svjedoče o postojanju Raja.

Tko oslušne glasove iz ponornih utora, grgljanja kaskada, kovitlanja struja i virova, naučit će da su naše male, tranzitorne povijesti i izmišljene drame samo zvuk pastirske svirale u orljavi elemenata, u kružnoj igri stvaranja i razaranja pod opsjenarskim plaštem velikog, nezarobljivog Neba, gdje stoluju bogovi.

Tko prespava uz jezero i probudi se ujutro mokrih nogu, znat će da je po vodi hodao po tragovima mistika.Tko na kamenoj steli pročita povijest svoga roda i kartu sudbine, znat će da je jednom ovdje živio, pio mlijeko s okusom planinskih trava i s vilama u zoru dijelio krušac nabujao pod pepelom. 

Plug preliven u buzdovan, slovo na koži tetovirano.

Minaret, toranj i vrh smreke u gori: svejedno tko se pod kojim znakom moli, dok je u njega krotko srce i neuzburkana krv. Na mjesečini sja rimski novčić u procjepu stijene, gdje je korijenje savilo gnijezdo zmija u klupku. Miriše ruža u đulistanu, smiju se djeca u sjeni male škole, divlje patke pocakljena perja plivaju prema sredini jezera, ovce na proplanku bjelorune i krotke, kao sa slike neke davne prenesene.

Na suho drvo, crn kostrur spaljenoga martira, spustila se vuga: kameja ispala iz putne škrinje Kraljice Jelene.

Ovamo ću se vratiti snagom želje, bilo kada, u bilo kome obliku. Ima nešto u toj sigurnosti, što me čini stvarnijom nego što dođoh, prije ne znam koliko dana i vremena.Za nevjerojatna smo djela sposobni, a umiremo od jednog krivog pogleda u krivom trenu. Stojim pod otežalom kruškom, ponavljajući jedinu suru koju znam po svim riječima.

Bosna, Bosna. Izgubih se od milja u vlažnom sumraku.

Ne nudite me ničim i ne pitajte o uglatim i prituljenim zemaljskim stvarima. Predragocijen je ovaj čas. Pretijesan je dunjaluk za srce pjesničko.

Kiša pada, ja bolujem, zovite mi hećima.

Flora Green.