Darija Marković | Putopis srca

U jednom sićušnom kutku planete, u bivšoj zemlji Južnih Slavena,
postoji soba, bijela, uštirkana, krcata knjigama i rijetkim travama,
postoji postelja u kojoj svijetom putuje žena
usprkos dijagnozama i začuđenim mudrim glavama.
Ta pojava nije česta, da se putuje iz mjesta
čak i kad imaš neposlušne noge i umorna pluća,
da granice ne postavlja ni nebo ni kuća.
A možda je baš u tome stvar,
što nju voli mornar.

Ispod srca joj urezan ožiljak od morske trave,
nekad je plivala, kao sva djeca, skupljala školjke,
gledala kako Sunce u suton nestaje u uvali,
u krvi joj ostala sol
i jedan brodić, posve mali.

Taj rez je imala i ranije,
još otkad je od njegovog rebra stvorena,
a od njenih rebara istesan kostur njegovog broda.
Trava ga je tek produbila, zato se reći usudila
da nema nikog prečeg, ni Boga ni roda.
Bijela soba pomorcu je pristanište, njen jastuk obala,
pa osjeća i ono što nikad nije probala.
Zna kako pramac siječe talase dok promiču rudnici srebra,
kako se miris mirte i kadulje upetlja u jedra.
Svakome ko umije gledati pokaže
umjesto kapilara razgranato drvo masline,
u zjenicama naranče.

Sve je to zapečaćeno još nekad davno,
dok su mape svijeta crtali rukom,
a igle kompasa magnetizirale trljanjem rude plavkaste boje,
kaže mu često - tim plavetnilom obojene su oči tvoje.

Jednom je plovio kraj pirinčanih polja
i nije joj pismo stiglo dugo, dugo,
ali zato je stiglo nešto drugo,
zrno riže, na njemu ispisano ime,
nosi ga oko vrata na končiću, kad su oštre zime.

Iz inata diše u ritmu Morzeove azbuke,
onda kad njeno srce radi po svom, pa u hropcu kida tkaninu spavaćice.
Tih dana on prati vjetrokaze u obliku ribe ili ptice,
svaki udah i izdah slovo je ili pauza,
šifriranu poruku iz vjetra prstima zauzda.

Neki ljudi se rode da plove, neki opet uzalud troše drumove.
Njena sudbina zbunila je neke pametne umove,
tako je to kad se rodiš da bilježiš putopise srca dok ne sagoriš,
i tom iskrom ne spališ lađe,
kad to odluči netko gore.
Dotad, od hiljadu želja ona ne bira ništa drugo,
samo dobar vjetar i mirno more.