ponedjeljak, 8. srpnja 2019.

Miljenka Koštro | Didova stina


Ostavijo je did
unucima i praunucima…
I kuću i vrta i stinu
Da ji čuvamo i pazimo.
Klesa je tvrdu stinu i kuću ziđa
Zvizdan je peka, ali, did nije čeka
I vrta je suvozidom obiša
Suvu i škrtu crljenicu
Motikon godinan kopa
Znojijo se priget zemlji
Težačke ruke trpile su žuljeve
Žalile se na muku i umor nisu
Ostala je kuća prazna,
Zanimila u vrimenu
Još samo fenjer visi o zidu
A petrulja u njemu nema
Ugasilo se ognjišće
Pisma se odavno u njoj nije čula
Ostala stina vapeć za životom
i vrta razgrađena klanca
Dida više nema da besidi o duvanarima
I krvavim ratovima
Ni pisme, ni smija nema
Sve splela drača
Ko stražar, kuću i vrta čuva
Dica razbacana po svitu
Od mirisa didovine još dišu
A prid kućom rodila trišnja stara, doziva ji
Da se zajedno sićaju minuli vrimena
Čatrnja još čuva vodu i uspomene
Za dicu ako se vrate
Pojata već davno zaboravila
Kako izgleda stado
A didova stina, čvrsta i ponosna
još uvik uspravno stoji, godine broji
I strpljivo čeka, čeka, čeka…
Zna da dici i unucima cidi se znoj
Sa čela negdi na drugom mistu
Ni svjesni ponekad nismo
Kako nas nimim pogledom
Naše ditinjstvo gleda
Ali didovu stinu iz sićanja i srca
Iščupati se, ni u kom slučaju neda.
Život pisme piše, a neke tragove
ne isperu ni vrime, ni oluje ni kiše. 
   

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.