Igor Petrić | Doviđenja prijatelju

Kažeš
kako nisi odavde,
nisi s ovog planeta.
Nevjerojatno!
Začuđujuće!

Još jučer s tobom
bilo je normalno razgovarati.
Još jučer obavljao si svoje zadatke predano,
gledao vijesti
i prigovarao na vremenske prilike.
Sada te odjednom ništa više ne zanima.

Prozivaš se prorokom i skupljaš donacije.
Gradiš ubožnice za posrnule ljude
i skupljaš cipele.
Smiješ se biljkama.
Što one znaju više od tebe.
To što se ne kreću, a sve imaju
možda ćeš na kraju imat i ti…
Sve grane i lišće
duboko korijenje i gnijezda za ptice grabljivice.

Dobro je! Dobro je danas, bolje no jučer.
Tješiš se riječima umrlih filozofa
po kojima više ništa ne pada.
Ne padaju jabuke nit se vino iz bačve proljeva.
Močvara se osušila i sada ptice močvarice
lete u druge zemlje.

Kažeš kako nisi odavde,
nisi s ovog planeta i baš te briga za kritičare.
Dosadno ti je i zato pljuješ po ljudima
o kojima ništa ne znaš,
koje ne poznaješ.
Zatvaraš vrata i prozore iako je vani ljeto
i nepodnošljivo vruće je.
Odbijaš liječenje i prijatelje.
Odbijaš svijet kojeg poznaješ.

Doviđenja prijatelju.
Možda, kad sve prođe i glave se razbistre,
jednom i vidimo se u nekom
drugom svijetu, na nekom drugom planetu.
Možda...