Modre usne,
hladne pod prstima,
odavno više nikome ne govore.
Nemaju što!
Sam,
udaljen od svih,
pomalo poseban,
dovoljno drugačiji, neprimjetan, priseban,
jedan čovjek stoji nepomično danima,
odsutan mislima izvan dosega znatiželjnih pogleda
od kojih bježi godinama,
stoji i smireno upija posljednje kapi ledene kiše
prije odlaska.
Što se dovraga događa u glavama malih ljudi,
životinja? Gdje su svi?
Gdje su… pitaš se?
Gdje nestale su riječi, nježni dodiri, pogledi,
svi ljudi koje si poznavao
ili slučajno sretao uz put.
Gdje sakrio se čovjek?
Možda tu
pored tebe diše i govori tiho, tiše,
ali ga ne čuješ, ne osjećaš više.
Skriven u izmaglici boje neba
jedan čovjek stoji sam i strpljiv kao dijete
tvoje riječi čeka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.