Za njihove smo plačeve bdili bez pobune, noćima nesažaljivih monotonija zaborava. Otkupili su mamurluci pijanih mornara nekog pradavnog doba svaki naš doticaj s pripitim bucanjima mora sjećanja, što nije svjesno ni mistične magije svoga plavetnila, a kamoli strane svijeta s koje dolazi zamantana nevera.
Tihi jaz. Boli su ostale u neispričanim bajkama za laku noć malenih uzglavlja, što ostadoše da se tješe međusobno jače nego bi li ih sačuvala obećana ruka kraljeva.
Zlato je rasprodano kao jamstvo za pakao nekih lica bez naličja, nekih glava s imenom prolaznosti umjesto pečata za siguran kraj. I što reći naivnim vilama kad u nedostatku posječenih drveća ljudska zavist krene unatrag... Rukom višeg suda minutu po sat, i sat po godinu, brisat će se mirno sva nakupljena mast i slojevi sivila nad prozirnošću svježine udaha zelenih prostranstava. Ne boji se nebo za vile i njihova naivna spašavanja bez svjesnosti o raspadanju civilizacijskog doba.
Za svoje su anarhije ginuli bez priznanja, tlačeni i gaženi, pa opet pljuvani i posrani, samotnjaci oboljeli od mase – oboljeli na vrijeme da se spase, ali po vlastitom izboru , bez poduke i prakse. Vitezovi ulice zanijemili su u ispraznom hodu internet-revolucije. Anđeli sve kasnije počinju da govore, jer im u rukama prerano stoje te hladne mrtve naprave koje im neprimjetno, a opet toliko naprasito očito, oduzimaju ljudskost u zamjenu za dresuru nametnutog robotsko-snobovskog poretka. Stigla je nova generacija. Koliko straha i trepeta. Koliko muka i praznih letova. A mnogi su samo za anarhiju odlučili i umrijeti, bez da još jedan korak utješnog pokoravanja ustupe zakonima zasljepljenih vođa bez krune i prijestolja ijednog nebeskog svoda.
Takvima se ne klanja majka priroda. A kome ona nije najuzvišenija boginja u vidljivosti ovog posve nevidljivog svijeta ikona i prikaza, taj ide u isti bijeg što će zadesiti i one sa blještavim viletinama s pogledima na ocean,a ipak uz to i apsurdno izgrađenim bazenima... One što misle valjda da im je mjesto za raj već rezervirala tajnica, i to letom u prvoj klasi, bez mogućnosti otkazivanja... One što od nakupljene pohlepe u sefovima i džepovima, kao i na računima u neopipljivim brojkama, neće stići utješiti niti prelaka smrt umjesto strijeljanja – kad im novčanice u posljednjim danima posluže tek kao papir za brisanje nakupljene masti i slojeva sivila u vlastitim odrazima pri pogledu na zrcalna nebesa... Otkupljenje ili posljednje rastrježnjenje, nekima bit će apsolutno svejedno. Nema povratka ni kad povratite sav sebičluk sebičnih u kolonu što će čekati pred kapijama vječnog sivila. Tad će u džepovima skupljati suze za gašenje požara od zapaljenih spomena da je ikad pojedinac živio u kućama s bazenima pored oceana – ne mareći što tisuće njih spava na postelji sivog asfalta bezdušnih velegrada s kartonskim kutijama umjesto pokrivača...
Gdje ste sakrivali svilene plahte dok su (na drugom kraju iste kugle zemaljske) posljednje dahove ispuštala smrznuta pluća mnogih mališana, čija majka nije bila među bogato udatim ljepoticama-sretnicama svog doba. Gadljive su note klasike što ispraćaju na bal smokinge i skupe haljine, jer kultura je umrla u zadnjem zalogaju kavijara švedskog stola za odabrane. Jebeš kulturu u kojoj humanost ne samo da ima preuske poglede, već su joj granice apsurdom omeđene na sjever i jug krivih vladara.
Čujte, anđeli, svemir vas još promatra. Uzmite stvari u svoje ruke bez robotskog usmjeravanja na putu novog tupila. Moja točka nikad neće biti ona zadnja. Ne umarajte se mojim pričama, velikani balova. Bazeni će biti isušeni kada kucne čas. I nemojte da vas plaši revolucija, odavno je pobjegla sa ulica. Sprema se oluja na koju nitko od vas neće ostat suh osim na svojim bankovnim računima. Nije ovo obećanje u čast, niti kletva za zadnji marš. Ovo je kolona još jednog gnjeva na račun gledanosti novog regionalnog zaglupljivanja 'reality' idiotizama. Od šume stablo ne vide... od nametnute bolesti lijek više ni ne traže. Pozdrav dižem za insomnie najjačih. Budite strpljivi. Sve će u svoje vrijeme doći.
Tihi jaz. Boli su ostale u neispričanim bajkama za laku noć malenih uzglavlja, što ostadoše da se tješe međusobno jače nego bi li ih sačuvala obećana ruka kraljeva.
Zlato je rasprodano kao jamstvo za pakao nekih lica bez naličja, nekih glava s imenom prolaznosti umjesto pečata za siguran kraj. I što reći naivnim vilama kad u nedostatku posječenih drveća ljudska zavist krene unatrag... Rukom višeg suda minutu po sat, i sat po godinu, brisat će se mirno sva nakupljena mast i slojevi sivila nad prozirnošću svježine udaha zelenih prostranstava. Ne boji se nebo za vile i njihova naivna spašavanja bez svjesnosti o raspadanju civilizacijskog doba.
Za svoje su anarhije ginuli bez priznanja, tlačeni i gaženi, pa opet pljuvani i posrani, samotnjaci oboljeli od mase – oboljeli na vrijeme da se spase, ali po vlastitom izboru , bez poduke i prakse. Vitezovi ulice zanijemili su u ispraznom hodu internet-revolucije. Anđeli sve kasnije počinju da govore, jer im u rukama prerano stoje te hladne mrtve naprave koje im neprimjetno, a opet toliko naprasito očito, oduzimaju ljudskost u zamjenu za dresuru nametnutog robotsko-snobovskog poretka. Stigla je nova generacija. Koliko straha i trepeta. Koliko muka i praznih letova. A mnogi su samo za anarhiju odlučili i umrijeti, bez da još jedan korak utješnog pokoravanja ustupe zakonima zasljepljenih vođa bez krune i prijestolja ijednog nebeskog svoda.
Takvima se ne klanja majka priroda. A kome ona nije najuzvišenija boginja u vidljivosti ovog posve nevidljivog svijeta ikona i prikaza, taj ide u isti bijeg što će zadesiti i one sa blještavim viletinama s pogledima na ocean,a ipak uz to i apsurdno izgrađenim bazenima... One što misle valjda da im je mjesto za raj već rezervirala tajnica, i to letom u prvoj klasi, bez mogućnosti otkazivanja... One što od nakupljene pohlepe u sefovima i džepovima, kao i na računima u neopipljivim brojkama, neće stići utješiti niti prelaka smrt umjesto strijeljanja – kad im novčanice u posljednjim danima posluže tek kao papir za brisanje nakupljene masti i slojeva sivila u vlastitim odrazima pri pogledu na zrcalna nebesa... Otkupljenje ili posljednje rastrježnjenje, nekima bit će apsolutno svejedno. Nema povratka ni kad povratite sav sebičluk sebičnih u kolonu što će čekati pred kapijama vječnog sivila. Tad će u džepovima skupljati suze za gašenje požara od zapaljenih spomena da je ikad pojedinac živio u kućama s bazenima pored oceana – ne mareći što tisuće njih spava na postelji sivog asfalta bezdušnih velegrada s kartonskim kutijama umjesto pokrivača...
Gdje ste sakrivali svilene plahte dok su (na drugom kraju iste kugle zemaljske) posljednje dahove ispuštala smrznuta pluća mnogih mališana, čija majka nije bila među bogato udatim ljepoticama-sretnicama svog doba. Gadljive su note klasike što ispraćaju na bal smokinge i skupe haljine, jer kultura je umrla u zadnjem zalogaju kavijara švedskog stola za odabrane. Jebeš kulturu u kojoj humanost ne samo da ima preuske poglede, već su joj granice apsurdom omeđene na sjever i jug krivih vladara.
Čujte, anđeli, svemir vas još promatra. Uzmite stvari u svoje ruke bez robotskog usmjeravanja na putu novog tupila. Moja točka nikad neće biti ona zadnja. Ne umarajte se mojim pričama, velikani balova. Bazeni će biti isušeni kada kucne čas. I nemojte da vas plaši revolucija, odavno je pobjegla sa ulica. Sprema se oluja na koju nitko od vas neće ostat suh osim na svojim bankovnim računima. Nije ovo obećanje u čast, niti kletva za zadnji marš. Ovo je kolona još jednog gnjeva na račun gledanosti novog regionalnog zaglupljivanja 'reality' idiotizama. Od šume stablo ne vide... od nametnute bolesti lijek više ni ne traže. Pozdrav dižem za insomnie najjačih. Budite strpljivi. Sve će u svoje vrijeme doći.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.