Mateo Balaban

Mateo Balaban rođen je jednog lijepog subotnjeg dana 07.07.1990. godine. U rodilištu je bio najglasniji od svih beba i nastavio je biti tako glasan. Osnovnu i srednju školu završio je u Slatini, a diplomu stručnog prvostupnika ekonomije stekao je u Virovitici. Trenutno radi kao prodavač premium rakije za istarsku destileriju. Prvu pjesmu je napisao u prvom razredu osnovne škole, a prvu sliku naslikao prije četiri godine. Za njega je slikarstvo produžena ruka pjesništva.

Mateo je do sada naslikao oko tristotinjak slika i napisao dvije knjige. Knjige se zovu: Kiša bordo i Autor kaosa. U obje knjige možemo vidjeti slike koje su naslikane, prozu i poeziju. Slike su abstraktnog karaktera.

Ono što moramo znati je da je za Matea umjetnost kao medij za nošenje sa životom i životnim situacijama. Slikarstvo koristi za nošenje sa day-to-day situacijama. Na primjer: netko predugo stoji na crvenom na semaforu, odeš u trgovinu i zaboraviš novčanik, izgubiš ključeve od stana, proliješ crno vino po bijeloj košulji, kava kada zakuha i prospe se po štednjaku, kada imaš zanoktice ili su ti usne ispucale, kada se zalede stakla na automobilu u tiho zimsko večer, a ti bi želio odmah krenuti. U suštini, sve one male ljutnje koje nemaju prevelikog utiska na osobu, ali se događaju i ono što je bitno je to da se te „mini“ ljutnje „otpuste“. „Otpuste“ kako se ne bi nataložile. Za Matea nisu bitne boje, bitna je ona emocija koja se javila kada je izgubio ključeve od stana, a za te ljutnje nema žalbenog vijeća kojemu se može obratiti. Upravo zato slikartvo. Možda zbog toga što nemaš kome reći i ispričati, možda zato što određene situacije nisu za spominjanje ali ti se sve te situacije događaju. Zato što se život događa i zato što su tvoje emocije bitne, zato slikarstvo.

Pjesništvom se koristi za velike životne promjene. Kada te voljeni napuste, kada ne znaš kako dalje, kada se osjećaš usamljen u punoj prostoriji i kada u sebi glasno vrištiš, a ne želiš se čuti i još manje želiš da te drugi čuju. Zato pisana riječ. Zbog toga što nekada postane neizdrživo. Zato što nemaš kome reći. Zato što si odbačen, razbijen, tužan, nježan, veseo, sretan, tmuran, jak, slab, veliki ili mali. Jer nema empatije i zato što je moraš sam izgraditi. Pisana riječ je kao zrak za koji se držiš i taj zrak ti da snage za dalje. Zato što je oslonac i vjetar u leđa, zato pisana riječ.

DEPRESIJA

Kompletna krvna slika depresije

nema niti jedne naznake anemije.

Okovan njezinim hrđavim željezom

zaručio sam se sa svojim krevetom.

 

5 godina je prošlo od sunca u sobi,

bez sunca moje srce se lako zdrobi.

Nježni su urlici meni upućeni, da

dignem se iz prašine i dođem k sebi.

 

Kod nje je najgore što nema trajanje

jednostavno biva uz tvoje kajanje.

Da ima trajanje bilo bi nam lakše

ne bi mogla toliko dugo da nas jaše.

 

Daj mi njezin kraj,

potrči mi u zagrljaj.

Daj mi njezin kraj,

vrati mi moj sjaj.

 

Mlijeko je iskipilo i skorilo se na peći,

sve više vidim da tragovi ne vode sreći.

Tuđi zubčasti remen potrgao moje klipove,

ali sam sam si kriv za vlastite mi krikove.

 

Govorim o proljeću iza mokre zavjese,

poticajne afirmacije sada su daleke.

Gledam se u ogledalo. Kažem sve će proći,

i meni vrijeme prolazi, možda ja neću doći.

 

Razna pitanja i izlazak iz komfora,

bila je razbijena moja zelena amfora.

Jednačim se po zvučnosti sa bivšim ja,

imaju li smisla ova moja pisanja sva?

 

Daj mi njezin kraj,

potrči mi u zagrljaj.

Daj mi njezin kraj,

vrati mi moj sjaj.

 

Tko sam ja kada ja nisam?

 

(Iz još neobjavljene zbirke)