Ne sjećam se da su baka i dida ikada pričali o smislu. O ljubavi.
A ipak, svako razmišljanje me vraća njima i sve što znam o ljubavi počinje njihovim imenima.
Ponekad sjednem u vlak. I otputujem.
Dugo tajim takva putovanja.
Ljudi uvijek traže razlog. Smisao.
Prešućujem štošta.
Obilazim stara kina usamljenim popodnevima.
Jednu knjižnicu na rubu grada.
I more. U predvečerja.
Ja sjedim u zadnjim redovima.
Smijem se glasno. Nepristojno.
Zaplačem. Od sreće.
Neobjašnjivo.
O smislu se ne priča.
Jednom će naići netko.
I bit će mu jasno (kad prešutim)
Zašto se vozim vlakovima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.