Senka Lovrić | Tajna na kraju badnja

*******
Naše selo je najveće od sedam sela. Toliko ih je u ovom kraju. Ako odlutamo prema potoku sigurni smo do sumraka. Sigurni od odraslih i njihovog dosadnog, jednoličnog svijeta.
Ljeto je teško i tromo. Zavuklo se u svaki procjep. Leži, miruje i jedva diše. Odrasli čekaju da još jedna vječnost prođe. Tako kaže baba. Onda će žednu zemlju natopiti, tko suzama, tko znojem. Jurimo prema potoku. Trčimo cijelo jutro, a ljeto je uvijek par koraka ispred nas. Kad stignemo do mlina bacimo svoja tijela u travu i tako onemoćali se predamo ljetu zureći u nebo.

Senka Lovrić | Dijete maestrala

Sjedimo jedna pored druge. Već smo dobro umakle grču prvog susreta i proboju mojih sjećanja pri kojem bih bježala u hodnik i svađala se s Bogom.

Čitam joj priču. O vilama. Dodiruje mi kosu pri svakom susretu.

"Ja ne vjerujem u vile."

Govori sasvim mirno dok joj se maleni prsti gube u mojoj kosi. Možda tamo traži one iste vile u koje ne vjeruje.

Glas na vratima ne skriva nježnost, no podignute obrve znače kraj naše priče.

Postoje takva neka mjesta na svijetu gdje nježnost traži mjeru. Misao mi klizi u oči kao u provaliju. Postoji li nešto što priječi put suzama, barem minutu,dvije ? Toliko mi treba do izlaza.

Ograda kao duga i blijedo žuti zastori još su iza mene, poput uhoda iz prošlosti. Slojevi boje mlitavo skrivaju sivilo, popucali pod vrelinom ljeta i nemilosti vjetra.

Palma nasred ograđenog dvorišta kao bolna izraslina na oku, svjedoči brižnost grada, jedna ljuljačka koja ničija stopala nije vinula u oblake i jedna zelena klupa bez priče, uvjerljivo i jedva podnošljivo citiraju Kiševića.

Ubrzavam korake dok me sustižu nepopustljive misli. Kako da je uvjerim da vile ipak postoje ?

Senka Lovrić | Ti

Ja sam tebe izmislila
baš jedne večeri poput ove
dobro
možda je ipak bilo hladnije
i možda sam bila malo manje sretna
ili se i nije radilo o sreći
možda sam bila gladna
poštenog komada
ljudskog bića
mirisa i toplina
Tu večer mi nisu bila dovoljna
glinena srca koja sam vješala o jelku
mirisi začina
kič gradskih ulica
ni drugačija zavaravanja
pa sam te ulijevala
u zahrđale kalupe
i posipala svim nedostajanjima
Bilo je lako
izmišljati tebe
jer ti sve jesi
nekoj drugoj

Senka Lovrić | Tajna putovanja

Ne sjećam se da su baka i dida ikada pričali o smislu. O ljubavi.
A ipak, svako razmišljanje me vraća njima i sve što znam o ljubavi počinje njihovim imenima.
Ponekad sjednem u vlak. I otputujem.

Senka Lovrić | Nestale zvijezde

Jednom smo sjeli u veliki autobus
i noćnom linijom putovali do Trsta.
Svakoj zvijezdi sam izmislila ime i spremila je duboko u oči.
Ti si divovskim koracima grabio grad,a ja sam te pratila.
Kažu danas da sam na tebe.
Ja se osvrćem i mene ima.
U tvom nepostojanju najviše .
Ja zapinjem na istom slovu i prve korake učim zauvijek.
Ti si tek riječ
na svim jezicima svijeta.
I mala rupa na srcu u kojoj nestaju zvijezde.
Nekom pogreškom svemira
još otvorena.

Senka Lovrić | (Ne)vidljivi

Nedjeljna jutra postaju nalik svim ostalim jutrima. Svi ti nepoznati glasovi sjate se pod prozore pa poput gladnih golubova kljucaju buđenja, bez imalo milosti. Trebalo bi znati sačuvati svoje tišine u ovim godinama. Jutros popuštaju brane. Mekane su i krhke. Svjetlo se probija kroz krošnje preostalih drvoreda. Tješim se brojnim pticama i njihovim neumornim pjevom nad bezglavim tijelima. A nekoć sam voljela beskraj velikih gradova

Misli se ubrzano gomilaju i isto tako gube u buci crkvenih zvona. U zvučnom kaosu opstaje samo vapaj za vremenom u kojem je živjela melodija. Ovdje čovjek lako zaboravi smisao i izgubi razum.

Zamišljam malene, zdepaste i nasmijane časne sestre u visokim zvonicima. Gore sigurno zaborave na vrijeme povlačeći debele konope dok zvona ne postanu dovoljno glasna da prepolove nebo i naprave prolaz kroz koji se (možda) spuštaju anđeli da spase ovdje što se spasiti da. Poželim biti jedna od njih u tom visokom zvoniku i zaboraviti svoje (ne)vrijeme, držati konop u rukama i preskočiti red zvonjave. No,bi li znao ovaj svijet ,što s tolikom tišinom?

Senka Lovrić | Jebo vas rat!

Ne volim Prljavo Kazalište.
Mama ih sluša glasno.Uvijek nakon sirene.
Iz skloništa se ide odmah kući.
Tata gasi Prljavce i sluša vijesti.Mama je tvrdoglava.
...
Uginuo je Duje.Drugi po redu.
Mama je krletku pretvorila u lampu.
Sirene su učestale i glasne.
Ptice imaju mekano srce.

Senka Lovrić | Prekrivač od snova

Ne sjećam se godine, no bilo je vrijeme "viška", uz povremene bljeskove radosti.

Bila sam višak svugdje. Poput tijesta koje prelazi posudu, pa ga pogužvaš i uguraš duboko. Ili ga odsjećeš i baciš.

Ili spremiš za sutra i zaboraviš.

Njoj sam uvijek bila blizu. Znala je što će sa mnom. To i nije bilo teško obzirom da ništa nije radila bez mene. Osim, ustajala rano. Naložila drva. Umijesila kruh. Odvela stado na pašnjak. Vratila se meni.

Vodu je vadila iz bunara, odjeću prala sapunom mlateći je o veliku drvenu dasku. Sapun je čuvala kao relikviju.

U polju smo brale maslačke i makove pa ih ostavljale po tuđim grobovima. Uvijek po onima bez cvijeća i s jedva vidljivim slovima.

Noću, kad bi svi već zaspali, sjela bi na drvenu škrinju i rasplela kosu, pa bi je dugo češljala. Spavala sam u njezinom krevetu s vretenom kraj uzglavlja i pitala se zašto svoju kosu nikada nije pokazivala.

Jedno jutro je poštar biciklom došao do naše kapije. Baka je uzela pismo i spremila ga na škrinju. Prst joj je bio modar, kao moj kad su vrata bila brža od mene, samo što nikad nitko nije bio brži od bake.

Televizor su smjestili u sobu. Puno prije Božića. Njoj je to bio samo još jedan komad s kojeg je brisala prašinu.

Večer je bila hladna, grmljavina je odustala, životinje su zaspale.

Odrasli nas nisu obilazili već danima zbog nevremena.

Počešljala mi je kosu i umotala me u pletenu deku s crvenim i zelenim rombovima. Crvene vune nije bilo dovoljno pa je polovina deke izgledala kao naše polje kad bismo pobrale makove.

Pod crnu maramu koja je uvijek mirisala na divlji koromač sakrila je kosu. Maramu je vezala ispod brade, pa bi rukama prešla po licu sve do ruba ne bi li uhvatila koju pobjeglu vlas. A onda je sjela pred televizor i prstom preko usana me molila tišinu.

"Bako zašto si se uredila? "

"Da te ne osramotim dole u gradu."

"Ali oni iz televizora nas ne vide. "

Možda se pretvarala da me ne čuje. Možda sam pretiho govorila.

Ali, jedno sam sigurna. Nitko me tako nije volio.

Senka Lovrić | Djetinjstva treba omotati pamukom

Djeca su za livade. Njihove oči valja napiti nebom. Hraniti ih zdravim zrelim riječima i dok ih gledamo kako rastu, smiješiti se treba.
Pred djecom valja hraniti ptice.
Pokloniti se suncu, brojati zvijezde.
Za djecu treba izmisliti sreću kada vlastite nema. Pričati bajke do iznemoglosti, škakljati ih na ulici.
I na kraju svakog dana poljubiti u nevine ruke.
Takve, takve ih treba pustiti u svijet da siju ljepotu.
Djetinjstva treba omotati pamukom.
Ma što neki mislili o tome.

Senka Lovrić | Ponekad poželim biti normalna

Ponekad poželim biti normalna.
Ne podizati pogled s pečenog tijesta u pekari u dnu moje ulice. No oči me ne slušaju pa traže prve budne ptice u podočnjacima prodavačice.
Na početku tržnice sjedi pogrbljeni starac.Vide mu se samo guste obrve i napuhane prošarane ruke. Prodaje dva kravlja sira i jedan ovčji. Dvije staklene boce s uljem zlatno zelene boje. U novinskom papiru jutrošnja su jaja. Pored svega leže velike naranče.Jednu je prepolovio.
Ponekad poželim biti normalna. I samo proći.
Ulica miriše na šumu.Borove prodaje obitelj. Toplinu u prstima čuvaju malim lončićima iz kojih se migolji vrući čaj.
Nordijska stabla.Samo u pitaru.
"Oni prošlogodišnji bačeni borovi još me bude noću."- govori mi žena i objašnjava "mali" obiteljski zakon."Koliko prodamo ... važno da nismo gladni."
Ponekad poželim biti normalna. Ne voditi razgovore koji se dugo vuku krvotokom.
Bojim se pitati za cjenu.Trebala sam djecu ostaviti doma.