koja vjekovima
gradiš porušeno,
vezuješ pokidano,
čekaš nedočekano,
sanjaš nedosanjano.
Tebi,
o kojoj ne pjevaju pjesnici,
kojoj nitko ne otkri sjaj u očima,
zlatno klasje u kosama,
izvor vode na usnama,
toplinu sunca u rukama.
Tebi,
što jecaš bez suza u samoći,
što 'zalud nerođenu djecu čekaš,
nadanjima novu kolijevku tražiš,
na zgarištu ugaslu vatru pališ,
u grudima tuđu ranu liječiš.
Tebi,
vršnjakinjo svih mladosti,
koja nikad pozivnicu za bal ne dobi,
niti te Valentin cvijetom okiti,
tebi, vjerna Penelopo nedoživljene ljubavi
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.