Kolumne

nedjelja, 15. siječnja 2017.

Robert Janeš | Kako vam drago


Sjećam se Vilajema kako pognute žutokose glave stoji u drugoj klupi za vrijeme nastave materinjeg jezika i književnosti. Svaki put nakon pisanja zadanih tema (tzv. zadaćnica) i njihovog ocjenjivanja, koje bi nastupilo tek nakon čitanja naglas, nastavnica bi baš njega posebno prozivala i počela uvijek i ispočetka istu priču: Pa zašto ovako, pa zašto onako... Pljuštala bi pitanja i jasno, pala bi loša ocjena, uglavnom dovoljan. Vilajem bi pognute glave i dalje šutio i šutio. Bilo mi je žao Vilajema, tako je dobro pisao to što je pisao, međutim to stvarno nemaše veze s onim zadanim.

U četvrtom razredu gimnazije, tik pred polugodište zadatak je glasio: Shakespeare-ov utjecaj na razvoj drame kao književne forme. Napisano, predano... dva dana poslije, profesorica donese bilježnice i zavalivši se u stolicu za katedrom prekriži svoje prekrasne noge. Znali smo što slijedi, a bogme i Vilajem koji bez riječi se digavši ode po bilježnicu te pročita svoj rad.

- Pa dobro momče – reče mu profesorica, gledajući ga lijepim, ali trunku hladnim plavim očima – hajde mi objasni, zašto ti već tri i pol godine, otkad si započeo ovo tvoje školovanje u ovoj našoj ustanovi, na sve zadane teme pišeš samo i jedino o ljubavi?!?

Vilajem podigne glavu, pogleda je otvoreno svojim zelenim, ali toplim očima, i konačno glasno i jasno prozbori – A zašto ne?!?

Žena se u trenu skameni pa zadrhtalim usnama reče samo – Sjedni, Vilajeme.

Potom polako upiše ocjenu u imenik i uzme novu bilježnicu.

- Izvoli čitaj – uputi pogled prema meni i pruži mi bilježnicu.
Polako odšetah do katedre. Gledavši cijelo vrijeme napadno u njenom smjeru očekivao sam da će okrenuti glavu i pogledati u mojem. No, samo je sjedila i zurila kroz prozor. Uzeo sam bilježnicu u ruke pa stavši tik do katedre pročitam napisano: jednu jedinu upitnu rečenicu.

- Biti zadovoljan ili zadovoljen, pitanje je sad?

Nakon poduže stanke, dovoljne da svi uspiju pogledati u mom smjeru, profesorica me liši buljenja u njen predivan profil uputivši mi pogled žene koja odjednom vidi više od drugih, pa me upita:

- To je sve?

- A zašto ne? – odgovorih ja hrabro poput Vilajema.

- Dobro – reče ona i namjesti u monalizovski osmijeh usne obljubljene nemali broj puta u mojim osvajačkim snovima – sjedni nezadovoljan, dragi moj Spiršeku!

Vilajem je otad dobivao odlične ocjene iz svojih ljubavno nastrojenih tekstova. A ja? Ja sam počeo sanjati neke druge snove...

Ma, neke su ljubavi jednostavno drugačije!

Nema komentara :

Objavi komentar