Suzana Marić | Bijela vučica, III. dio: Dah

Dah

Dani su prolazili jedan za drugim, ljeto je bilo na izmaku, u šumi su se primjećivali prvi znaci jeseni. Šareno lišće okitilo je šumu, na zemlji se stvarao šareni prekrivač. Malene životinjice su užurbano sakupljale hranu i odvlačile je u svoja skloništa. Hitre vjeverice skakale su s grane na granu bojeći se mladih vukova.

Dah i Bijela uživali su zajedno u šumi, otkrivajući ljubav jedno prema drugome. Dah, snažan mladi vuk, crne dlake poput noći bez mjeseca, oštrog njuha i žutih očiju. Bijela, prekrasna bijela vučica, plavih očiju i hitrih dugih nogu.

Vrijeme koje su provodili zajedno, pomoglo im je da  zaborave sve strašne trenutke koje su proživjeli. Zaboravili su i na Sivog, koji je lutao šumom tražeći ih. Zaboravili su i Progonitelja, te bezbrižno i slobodno trčali planinom. Dah je Bijelu učio loviti, kako se prikrasti divljači. Učio ju je koje su šumske bobice jestive, a koje ne. Bila je pažljiva učenica.

Jednog je dana sama uhvatila zeca. Prikrala mu se tiho, repa u ravnini s tijelom, ušiju uzdignutih iznad glave, gubice iskešene. Bio je to njen prvi, veći ulov. Ponosno je donijela plijen pred Daha i ispustila ga ispred njegovih nogu, kako bi zajedno jeli. Nisu se razdvajali ni na tren,  zajedno su lovili i utrkivali se planinom .

Jesen se bližila kraju, hladni vjetrovi su zavijali planinskim lancem  poput gladnih vukova. Zima je dolazila sve brže i brže, počeo je padati prvi snijeg. Njihova krzna postala su gušća, još ljepša. Bijela se svojom bjelinom nije razlikovala od planinskog snijega, kada bi se zaigrano valjala po njemu.

I progonitelj je znao da su u zimi vukovima krzna gušća i ljepša i da za njih može postići visoku cijenu. U planinskom selu snabdijevao se namirnicama i pripremao za put u planinu. Plan mu je bio uloviti bijelu vučicu, jer na njenom krznu bi zaradio pravo bogatstvo.

Bijela je u sebi nosila nove živote. Dah sretan i ponosan, donosio je hranu u ranu zoru i pazio na nju. Zima je bila sve surovija, slap se  zamrznuo pa je sada izgledao poput staklenih vrata ispred pećine. Dah i Bijela grijali su jedno drugo u udobnosti brloga.

Progonitelj, odustavši od lova, zbog snježne mećave koja je danima  harala planinom, ostao je u selu, očekujući  ljepše vrijeme. Drveće je pucalo od zime poput rafalnog praska, uz zaglušujuću jeku.

Visoki nanosi snijega onemogućili su mu put u planine. Priroda je željela da ljubavna idila dvoje mladih vukova potraje što dulje. Danima su trajale snježne mećave. Ljudi su bili zarobljeni u svojim domovima.

Napokon je snijeg počeo kopniti, planinsko je cvijeće sramežljivo provirivalo ispod snijega, pružajući glavice prema suncu. Slap je ponovo oživio i u pjenušavoj se kaskadi slijevao u potok koji je divljim hukom jurio prema dolini. Priroda je ponovo oživjela.

I u brlogu je bilo živo. Dvoje nestašnih vučića grizlo je majku za uha, rep, a ona ih nježno lizala po mekom krznu.

Dah je svaki dan odlazio u lov kako bi prehranio svoju obitelj. Lovio bi visoku divljač iscrpljenu od gladi ili zarobljenu u preostalim snježnim nanosima. Bilo mu je naporno samom. Vukovi u čoporu pomažu jedni drugima u lovu, a on je bio sam. Iako snažan i brz, bilo mu je teško. Često se morao  koristiti lukavošću. U brlog bi donosio najbolje komade mesa, ostavljajući za sobom ostatke ostalim gladnim zvijerima.

Njihova idila se  bližila kraju…

Progonitelj, došavši u planinu, postavljao je zamke, ubijao, sakupljao krzna.

Jednoga dana, Sivi, već star, oslabjelog njuha i vida, upao je u zamku dok je Progonitelj bio u blizini, plativši svojim  životom sve zlo koje je počinio. Bio je još jedno krzno u Progoniteljevoj vreći.

Dah, loveći u blizini staru ženku divokoze koja se spustila s planine u potrazi za hranom, začu  poznato zavijanje. Zaboravivši na oprez opasno se približio Progonitelju.Primijetivši ga, shvatio je u kakvoj se opasnosti nalazi. Kroz glavu su mu projurili Bijela i maleni. Mora nešto učiniti, ali što?

Prikrao se i  promatrao Progonitelja, kako postavlja novu zamku. Strah za obitelj kolala je njegovim žilama poput užarene lave. Nije smio dozvoliti Progonitelju da naudi Bijeloj i vučićima. Iz očaja, bijesa, straha, skočio je na leđa neprijatelju, zarivši zube u desnu ruku, osjetivši  kako mu se zubi spajaju. Progonitelj, iznenađen napadom, uspio je zariti nož u tijelo mladog, crnog vuka. Klonuvši, Dah nije  ispuštao ruku iz ralja. Pred očima je vidio Velikog kako ga doziva sa stijene, Bijelu i vučiće kako se udaljavaju od njega.

Teško ranjen, Progonitelj se  morao vratiti u selo noseći sa sobom krzna, među njima i krzno Daha, mladog, crnog vuka.

Nastavit će se: 6.10.2016.