Vesna Andrejić Mišković | Postoji nada za izgubljene duše

Odjevena
samo u prozirni oblak,
držeći na dojci
tek rođeno jutro,
umotano u bakrenu žicu,
koje nitko drugi
osim tebe ne vidi,
hodaš po trajnicama
od hladnoće izgužvanim.
Sjeverni  vjetrovi
raznose prigušene jecaje
ustajalih iluzija
s tvoje kose,
koje imaju miris
pokvarenih jaja.
Pružaš ruku
(s dlanom prema nebu )
da ti prolaznik udjeli
komad otkinutog sunca .
Spoznaja da postoji ljudskost,
vraća te na putanju
s koje si davno skrenula,
uz obećanje samoj sebi:
Nikada više!
Tko kaže da nema nade
za izgubljene duše?