Slavica Gazibara | Ne treba meni ništa!

U dvokrevetnoj sobi tri sa četiri za polupokretne stanare doma umirovljenika, na krevetu do prozora sjedi moja majka. Dan je uoči Badnjaka pa smo joj kći i ja došle u posjetu. Ima problema s mobitelom, ovo joj je treći, ali se ni s njim ne snalazi. Kći joj polako već četvrti put zaredom objašnjava tri funkcije: kako ga otvoriti, kako naći njezino ili moje ime i kako nazvati. Ne mogu to gledati pa izlazim pušiti na prostranu lođu s koje se pruža s prvog kata lijep pogled na uređeno dvorište. Ograda balkona je široka skoro pola metra i u nju su ugrađeni aluminijski sanduci za cvijeće. Gledam: cijelom dužinom sve je napunjeno svježim humusom i zasađene mini – ruže. Naizmjenično ljubičaste i narančaste, vjerojatno jedinih boja koje su bile u ponudi obližnjeg Kauflanda. Naravno, majka ih je zasadila, i zemlju joj je netko donio… Znači zato joj je trebalo još novčića!

Vraćam se u sobu, kći odgovara da su njezina djeca dobro, danas nije mogla s njima jer ima još obaviti nešto u gradu, a mora i u kupovinu.

- Baka – kaže – Mi smo sutra svi zajedno kod Simonovih (roditelji njezina muža), dođemo po tebe? –
- Ma neeee, samo se vi lijepo družite, ne mogu ja hodati, a meni je ovdje sasvim dobro! Evo, donijela si mi kolače, ali nisi morala ni to!
- Baka – čujem sebe – doći ću na Božić pa ću ti donijeti i one što ću ja peći… Lakše mi ju je zvati „baka“, manje je osobno, kao da povećavam razdaljinu između nas jer u blizini nikada nismo funkcionirale.
- Ne! Nemoj ti ni dolaziti, bit ćeš umorna, a i svega imam.
- Pa dobro onda, ali reci - treba li ti išta?
- Ne treba meni ništa! – Gumeno lice s jedva prepoznatljivim crtama sa savršenom sijedom frizurom ponosno se uzdiglo. To je značilo da je razgovor završen.

Odlazimo prema autu gledajući svaka u vrh svojih cipela. Krivci bez presude i obrazloženja. Ili se ona osjeća krivcem zbog dugog života i predugog bolovanja, isprika što još živi? Bože, hoće li dočekati da se mini-ruže rascvjetaju?

Ulazim u prazan stan. Sjedam uz hladnu kavu. Još malo pa mirovina. Je li ovo danas bila moja majka ili sam to bila ja? E moj Gregore Samsa, kako te dobro sada razumijem! Samo – kod nas nije bilo preobrazbe, mi smo kukci od rođenja, uvijek tjerani na podvijanje repa, na prihvaćanje neprihvaćenosti, a sada… Kao stare, dotrajale stvari… kamo sa njima? Pa na otpad moj Gregore, na otpad, a kamo bi?!