Božana Ćosić | Probuđena ljubav

Te večeri, znala sam da je u susjednoj sobi motela. Oboje smo bili na putu i imali isti cilj: U svojstvu novinara smo krenuli na konferenciju o svjetskoj krizi. Dvoumila sam se, prevrtala misli i smišljala razloge za posjetu. Mogla sam ih pronaći mnogo poput dogovora o međusobnoj razmjeni informacija, ali prezreo bi me, lako pročitao; nisam ja bila osoba za laži, oči bi me izdale. No, nisam mogla odoljeti. To je bila prilika koju nisam smjela propustiti.


Napokon, nakon mnogo vremena smo se ponovno sreli i možda je to bilo značajno, nešto u čemu je imala prste sama sudbina.

Nakon još kratkog razmišljanja, odlučila sam... i pošla.

Polagano sam i gotovo nečujno pokucala na vrata. Nisam dobila odgovor. Pokušala sam ponovo, taj put glasnije, no opet ne dobih odgovor. Zbunjena i neodlučna još sam neko vrijeme stajala pred vratima, a onda skupila hrabrost i otvorila ih. Začudo, nisu bila zaključana.

Sobom je dominirala polutama, tek je noćna lampa prigušenim svjetlom otkrivala biće na krevetu, golih, brončano osunčanih leđa i lica uronjena u jastuk. Ah, koliko sam ga puta dodirivala s milinom, sa željom da nikada ne prođe. Bila sam opijena samim dodirom... A sada je opet pred mojim očima neodoljivo privlačan, pomalo nestvaran i... zabranjen jer pripada drugoj.

U meni se pobudila snažna želja da naslonim obraz na njegovo toplo, meko tijelo. Poželjela sam makar ga dotaknuti.

Zadrhtrala sam i tu nevinu želju urezala duboko u srce, a onda zažmirila i prepustila se gotovo nestvarnim čarima.

Osjetila sam njegov miris. Bio je sladak poput svježe ubranih jagoda i opojan poput najegzotičnije mirodije. Probudio je divlju čežnju  u meni i nesvjesna svojih pokreta, shvatila sam da ga dodirujem, nježno, kao da ga dodirujem perom. Na tren sam osjetila neobjašnjivi strah i kao da je vrijeme stalo, ostala sam nepomična, posve ukopana u njegovom pogledu; samo mi je on u svijesti, samo njega vidim. (I on mene?).

Pokušala sam odgonetnuti sjaj u njegovim očima boje kestena. Da li je to „onaj“ sjaj,? Da li  je to sjaj topline i ljubavi? Najednom mi je postalo nevažno. Bez riječi sam sjela do njega i zagledala se u opojne, lagano rastvorene usne.

A onda...

Vršcima prstiju mi je dotaknuo usne, ali taj dodir u mukloj tišini zazvučao je poput najglasnije melodije. Krv mi je proključala, osjetila sam kako u meni divlje pulsira.

Dlanove sam položila na snažne mu grudi ni sama ne shvačajući značenje tog pokreta. Nisam znala da li ga želim odgurnuti ili privući k sebi, ali burni otkucaji njegova srca odgovorili su umjesto mene.

Neumoljivo su me privlačili, lijepili i izazivali nekontrolirano drhtanje.

Nastavio me je nježno dodirivati, milovati... Uzvratila sam. Sve je bilo jasno bez ijedne izgovorene riječi. Svaki dodir, svaki drhtaj zamijenio je stotine riječi i postao jednak govoru srca. Baš kao nekada, tišina je namjesto nas govorila.

Osjećaj spojenih usana potpuno  me osvojio i iako sam ga mnogo puta ljubila nešto je bilo drukčije, kao da je prvi put. Poklonio mi je svoje usne s pažnjom i nježnošću. Nedvojbeno mi je dokazao da još uvijek pripada meni, samo meni...

Svjesno zarobljena, potpuno sam mu se prepustila...

***

Ostali smo ležati u tišini. Samo bubnjanje srca odavalo mi je da sam živa. Nije nam bilo prvi  put, ali nikada nije bilo ovako: Nježno i strastveno.

Sjetila sam se našega prekida i njegova objašnjenja da nije spreman za ozbiljnu vezu, da se ne može vezati. Ali onda, što se večeras dogodilo? Jesam li iz njega izvukla najdublje osjećaje i učinila ga zrelim  i spremnim? ...

I  opet sam si  počela postavljati pitanja. Opet sam se našla u začaranom ljubavnom krugu poput nezrele djevojčice.

Bojala sam se pitati ga bilo što, radije sam odlučila okončati veče kako je i započelo: Tišinom.

Dok sam se odijevala netremice me je promatrao, posve bezbrižan i opušten na krevetu. Nasmiješio se u jednom trenutku, potom ustao.

Uzeo me za ruke i poveo natrag u krevet. Privukao me k sebi.

„Nakon mnogo godina traženja, sada znam... Ti si ta“, rekao je i obasu me cjelovima.