Silvija Šesto

* * *

u tramvaju jedanaest
sjedim na zadnjem stolcu
tapeciranom.
čovjek s ruksakom obraća se ženi kratke crne kose prošarane narančastim pramenovima.
na drugoj stanici shvatim, studirala je sa mnom.
sjećam je se kao da je danas bilo.
sjedila mi s desna na kangrgi, zapisivala svaku njegovu riječ dok sam ja zjakala.
čovjek na vodovodnoj spominje balade petrice kerempuha
pa sve o mladeži neodgojenoj i ugroženosti hrvatstva.
vješto to dvoje povezuje.
ubacuje fakt o ležanju na odjelu psihijatrije a zatim diže ruku
iskazujući na trgu doktora franje tuđmana svoju spremnost za dom.
kod britanca začinje govor o sličnosti tačerice i kolinde i ne staje do trga
kad mu iz ruksaka s napisom fuji film ispada prazna flaša ulja
neoprana.
Dok sam lajkala fotografije napuštenih šnaucera