“Ljudi se pitaju kako ćemo ovdje preživjeti zimu, ali ne dobivamo čak ni napadaje klaustrofobije ili panike, nego smo posve zadovoljni svijetom koji se smanjio. Neobično je što nam je to dovoljno. Ovdje na Örarni postoje sve vrste ljudi koje općenito postoje na svijetu. Kao i sve vrste sukoba i problema.”
Jeste li čuli za Örarnu? Ovo zabačeno, po svemu nimalo pristupačno otočje Ålandskog arhipelaga u Baltičkom moru između jugozapadne Finske i Švedske, i sama sam otkrila na stranicama ovog romana koji svoju priču gradi polako, vijugajući sjevernim prostranstvima bez težnji biti napet, dinamičan ili pak iznenađujuć na onaj naglašeni način svojstven romanima. No, njegov je tijek ipak životan; nose ga struje hladnih mora, mijenja se s debljinom leda ispod kojeg ključaju zarobljeni valovi; ovisi o tonovima misnih napjeva i o mužnji krava u stajama pored župnog dvora, o ribolovu i prevrtanju mokrog sijena.
Kada su, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, Petter Kummel, njegova supruga Mona i kći Sanna zakoračili na Örarnu kako bi Petter postao novi pastor u otočkoj crkvi, njihov se život, ali i onaj mještana, stubokom promijenio. Zatvorena otočka zajednica ima svoje tajne, slabosti i navike, no istodobno i dovoljno gostoljubivosti prema novim stanovnicima otoka te se Kummelovi brzo prilagođavaju novom životu, a mladi pastor Petter postaje omiljenim među otočanima. Svakodnevica otoka “na kraju svijeta” prepuna je sitnih pobjeda i poraza, ljudi iza čijih se lica krije više od onog u što bi mladi pastor ikada povjerovao, sudbina koje pulsiraju Örarninom žilom kucavicom iščekujući zvuk pucanja leda.