Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
nedjelja, 22. ožujka 2020.
Dragan Miščević | Umri u meni
Telefon u meni bubri,
Zvokoće slomljeni glas
Nad uvalom potoka,
A debela bukva nije proljeće,
Ni lisičja jama nije život.
Srna opalim listom gazi,
A ranjeni srndać prestrašen na snježnoj stazi.
Zaleđen izvor snagom vri.
Umireš skrhana zimo
U jezeru kornjača
Na Petrinoj njivi
I vatri izgorjele šume.
U provalije podzemnoga ja
Survalo se proljeće
Otkinuto od cvijeća.
U vrtlogu kumulusa i nimbusa
Slikam oči umorne
Ivicom rumenog stida.
Nestajem u sebi!
Kaži mi zdravo
I nestat ću
U svome Ja!
Labels:
Dragan Miščević
,
poezija
Ivan Taridan | Zabranjena ljubav
Danas si me zamolila
Da ti ne pišem više.
Vrata srca mi zatvorila,
Tražeć riječi da se utiše.
Zahvalila si mi na riječima divnim,
Pažnji i versama sjaju.
Pristojna si bila nastojanjem inim
Elegiju ovu htjede privest kraju.
Ocijenila si ljubav
Neprimjerenom.
Nastojanjima dosudila poraz ubav
Riječju odmjerenom.
U boli silnoj
Zamrzit te htjedoh
Al u javi stvarnoj
Napustit te ne mogoh.
Odlučih povući se u daljinu
Sanjati pođoh
I dalje neostvarenu ljubavi tvoje milinu.
Danas si me zamolila
Da ti ne pišem više.
Vrata srca mi zatvorila,
Tražeć riječi da se utiše.
No one samo postadoše tiše
U dubinu srca mog bijegom se skriše.
Labels:
Ivan Taridan
,
poezija
Luka Tomić | Čekao sam pjesmu
Čekao sam pjesmu, čekao u tri
dok stihovi krasni napolju
bijahu rijeke vječnosti
al' u stihu nisi bila ti
Bez sna i tebe, prekriven mrakom koji spava
u sredini moje kose sijede
Čekao sam pjesmu, čekao u četiri
Do vraga i pjesma u četiri
kada se mirni stihovi mrijeste u ljubavi
sve u meni daleko je od propasti, samo nisi ti
Minirala si tračnice dolaska teroristu moga tijela
Čekao sam pjesmu, čekao u pet
dok se jauk srca u pjesmi liječio vremenom
opet smo se u rastanku susreli dovoljno dugo
da te odlučim čekati
pjesma u pet ostala je bez noćnog neba
toliko zvijezda gušilo se od svjetla
da su snovi bili ostvarivi
al' u niti jednom snu nisi ostala ti
Čekao sam te s nečim od nade većim
jer kad se nadaš očekivanoj ptici
prozori tvoji hrle u zagrljaj ulice
Ni slučajni pogledi ne postoje u srcu mome
a čekao sam da tvoj namjerno ušeta
čekao sam te kao pjesmu, čekao u šest
bez valjanog razloga
odavno je dan prebolio noćne snove
da te barem mogu zaboraviti, srce moje
Labels:
Luka Tomić
,
poezija
Pretplati se na:
Postovi
(
Atom
)


