Prvi put
Piše: Jelena Miškić
Posljednje dane ljeta mjerimo težinama vlastitih tijela i tko dulje može ljenčariti u dvorišnim ležaljkama koje još uvijek nismo pospremili. Dok škiljim vukovarski sve raniji suton, solarno se napajam bacajući iz glave nepotrebne fajlove nakupljene tijekom dana. Delete mode. U tom izvršavanju po kratkom postupku naletim na davno sjećanje tvojih riječi prilikom slučajnog stiska ruke.."Bože kako ti je ruka topla" - rekao si iznenađeno. Bila je netom izvađena iz rukavice pokojne babe Melanije izrađene davno, precizno, s ljubavlju radom starog kova, teleća koža izvana, zečje krzno trbuha iznutra. To je valjda prvi puta da imam toplu ruku na vjetrometini dunavske šetnice. Ali tako je to u životu, smrzotina, vjetrometina, prvi put topla ruka, prvi proplakani roman, prva tetovaža, prvi put da imamo kera koji jede zidove, prva slomljena rebra, prvi proživljeni život. Za sve postoji prvi put. Možda i posljednji. Prepadnem se te pomisli i u glavi stisnem delete na to sjećanje.
Prokleti stroj od uma javlja grešku. Naglašava važno - sistemska pogreška. "Odaberite neku od ponuđenih opcija" - navlakuša tutorial - Opcija - restore or rename.
Ne znaš koja opasnija. Pokušavam s preimenovanjem - Topla ruka iz zečje rukavice. Evo prolazi. Kao sad mi je lakše. Okrenem se na bok i pričam psu koju grize prsnu teleću kost kako baba nije baš voljela pse. I kako to nije bilo nimalo dobro jer je deda bio lovac. A uz lovca obavezno ide pas. I da ga sad vidi kako se tu proteže i balavi tu kost na krpari bilo bi vraga. Ali baba nije više tu i nek slobodno nastavi, meni ne smeta. Prirodni poredak mi umiruje puls. Stari otac krpa pojedenu ogradu na točkastoj šamlici. Kaže kako će se osušiti do sutra kada ćemo cijeli donji dio bojati bordo bojom.
Bordo.
Čaša vina.
Topla ruka iz zečje rukavice.
Jedan život.
