Nikola Šimić Tonin | Kameni cvijet

Kameni cvijet.
Jasenovac.
21. 4. 2024.
tiha rijeka ljudi
sjećanja, boli
koja ih vjetrom nosi
veća od vremena
veća od današnjeg dana
ostavlja srce crnim
blijeda uplakana lica preživjeli
krikom tuge govore
logorske bodljikave žice

oblaci težaci kišom prijete

Lorena Vojtić | Unutrašnjost uma

Sanjala sam da se sprema olujno nevrijeme, možda čak i smak svijeta, a jedina sam osoba koja to zna. Odmah sam odlučila "pobjeći" preskačući velike ograde u oba dvorištu. Nisam trčala, već letjela. Mogla sam dosegnuti visinu od nekoliko metara iznad tla, te izvoditi najveće akrobacije... Došavši u neki potpuno nepoznati grad, (naslućujem da se radi o inozemstvu), također sam nastavila prelaziti preko ogromnih građevina i nebodera. Kasnije sam se zatekla u nekakvoj dnevnoj sobi u koju do sada nisam kročila... Bacila sam pogled na ruku i u njoj zatekla gumenu, crvenu masku, koja predstavlja ni više ni manje nego - Lucifera. Baš kao u filmu - "The mask" (Jim Carrey), kad god bih ju prinijela licu, transformirala bih se u zlo. Neke sam tako i plašila, a oni su mi povjeravali svoje najveće tajne i strahove. Kad sam izašla van iz te prostorije, našla sam se na većoj otvorenoj površini, nešto nalik balkonu. Ondje je, preko puta mene, sjedio on - sam i zamišljen. Nismo ostvarili komunikaciju, jer sam se počela žaliti ostalim sudionicima sna - izjavivši sam da mi se svaki dan ponavlja... Sada se nalazim usred nekog cvjetnog perivoja, obasjanog sunčevom svjetlošću. Mjesto mi je otprije poznato... Ondje sam bila s poznanicima iz srednje škole. Najednom se nebo pretvara u krvavo crvenu nijansu, ljudi počinju paničariti, i sve staje... Vrijeme se usporava, reakcije postaju laganije, shvaćam da je došao kraj, i odlučim napisati svoju zadnju pjesmu. Kad se sve normaliziralo, (ali samo u roku od nekoliko minuta), pošto se noćna mora nastavljala, ostali su me zapitkivali zašto sam to učinila... Odgovorila sam da uništenje ove planete - hoću provesti baveći se pisanom riječju... Zatim su se oko mene našla četiri mladića u kasnim dvadesetima, ili čak tridesetima. Djelovalo je kao da su me opkolili... Pitali su me iz kojih razloga sam ih uporno odbijala, i rekli da zato nisam pronašla pravoga. Vraćam se na prvi san. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da sam upravo ja pokrenula okončanje svega stvorenoga, i to stavljajući krinku. S tim ciljem, ili bolje rečeno misijom - sam i krenula od kuće. Važno je napomenuti da sam ponovno prolazila kroz onu šumu, koju godinama sanjam. Kao da od toga sve počinje. Zatim dolazim do...

 -dio ulomka osme knjige- 

Zelena tribina | Poezija i glazba hrvatskih pjesnika i skladatelja nadahnuta bjelogoričnim stablima