Milan Frčko | Tišina

...čita moje stihove.
Ne znam da li ih razumije, ali
čita ih s poštovanjem. Ni ja ne
razumijem sve riječi Svetog pisma,
a stalno ih čitam. Krevet u kojemu
spavam je bezbojan, kao samostan.
Plahte su bijele poput snijega. I dok
su dani usijani poput žeravice, noć
ispod zvjezdanog neba nudi mir i spokoj.
To je poezija. Puna je tajnovitih dubina.
Prihvaća strast, prije nego krene prema srcu.
Ima okus kruha i miris krvi. U njoj leptiri
rasipaju pelud, a mjesečina se hrani s tišinom.
Takvi osjećaji su mnogima nedostupni.

Sae vs. Slavko Jendričko | Metafizika Kaveza - Tajne mi se opiru

Slavko Jendričko: Metafizika Kaveza

Svako malo oslobođen

u kavezu slova

mladalački šizne Jendričko.

Neukrotiv razmaše se

mrežicom skuplja

sisatu svjetlost zvijezda.

Da li se i Ezra Pound

srčano sričući utopiju

okliznuo u besmrtnost.

U padu žilav

nije osjetio miris

zagorjele ljudske krvi.

Sitniš posvojene

slobode anarhizma

svom silom trpam

u sužanjsku ladicu.

No rep viri

ne predaje se

titra dok ti

ne zapali samačku sobu.

Pomakni se Ezra

da se ispružim u kavezu.

…

Sven Adam Ewin: Tajne mi se opiru

Dok bjesomučno učim kabalu

Apollo XIII javlja: Houston imamo problem

Jendričku nije dobro.

Što je, zaboga?

Pitam.

A tko pita?, pita Apollo XIII.

SAE pita, kažem.

S, kao Strizivojna.

A, kao slovo prije B.

E, kao potvrdna čestica u Dalmaciji.

Aaaaa, ti si.

Ma, vidi. Slavek dobio Tina,

A onda ga progutao zajedno s cipelama šeširom i tašnom,

I sad su nastupili ozbiljni gastrointestinalni problemi,

Javi, što da radimo?

Ja se na licu mjesta ukomiram,

Ipak je Jendričko moj prijatelj.

Pitam Darwina za savjet,

Porijeklo vrsta kaže, e jesi kreten.

I pretvori me u stup soli.

U Gomori ostanem tri eona Sodome,

Da konačno naučim nerazumjeti razumljivo,

Recimo, Jendričkovu poeziju.

Kroz zagorenu ljudsku krv,

Jedan istrošeni telomer pada u Petrijevu posudu.

Slavko se na to sprema odrezati spolovilo ulješuri.

Kako? Pa ulješura je žensko,

Kažem Slaveku na mikrokozmičkom valu 21 cm.

Dok mu govorim, Bog me namjerno ometa pozadinskim šumom

Pa uglavnom krkljam gustu strofu.

Jendričko neće da čuje, on oštri britvu,

Ja kažem slušaj, Jendričko,

Ono ti nije bio Ezra Pound nego SAE,

Sa ugaslom zvijezdom na sisi, srami se postulata.

A da si samo malo jače šiznuo u kavezu,

Ispružio bih se, kako ne, ja ovako dugačak,

Ti si mi sve što imam.

Jesam li već ekao (ubaci r)

Da sam danas jendričkovski izštambiljan. Nisam?

Ili jesam?

Ili nisam?

Jesam.

Nisam.

Hm. Upravo.

Sonja Smolec | U predvečerje. Šetnja gradom

 

Pun Mjesec se okačio o tiho siječanjsko nebo.

Udišem svježinu nevidljivih mrazova

rasprostrtih preko još uvijek zelenih trava

koje uporno odolijevaju, čuvaju sjećanje

na ne tako davne ljetne dane.

A gdje je jesen, pitam se? Gdje je?

Prati me odjek mojih vlastitih koraka

kao što Petra Pana prati njegova sjena.

Tišina…

…prekinuta na zavoju Draškovićeve i Jurišićeve;

škripa sraza točkova i tračnica.

U Jurišićevoj pogled na podrum. Sjećanje

na miris prženih srdelica i čaše crnog,

pomalo oporo kiselkastog vina. Ribice kod Mimice.

U kafiću Kod Milčeca, u lijevom uglu nema

mladića s gitarom koji svira evergrine i poneku novu.

Na Trgu grupe podignutih kragni i zimskih kapa

kupljenih preko Interneta skrivaju lica prolaznika.

U izlogu zaostali novogodišnji ukrasi gase se

jedan za drugim. Prodavačica razgovara na mobitel.

Plašt večeri sve prekriva; ljudi se povlače s ulica i parkova

u svoje domove, u tuđe domove, u tramvaje

koji mjere grad uzduž, od Ilice na Črnomercu

do Retkovca i Dubca, spajaju prostore i vrijeme onima

koji nemaju kamo osim u čekaonice željezničkih stanica

gdje čitaju vozne redove. Jutrima daruju teške kapke,

bolne zglobove, i poneko neugašeno svjetlo svojih nada.

Fontane i dalje mirno, postojano žubore.

© Sonja Smolec iz zbirke Pričam ti...