Pun Mjesec se okačio o tiho siječanjsko nebo.
Udišem svježinu nevidljivih mrazova
rasprostrtih preko još uvijek zelenih trava
koje uporno odolijevaju, čuvaju sjećanje
na ne tako davne ljetne dane.
A gdje je jesen, pitam se? Gdje je?
Prati me odjek mojih vlastitih koraka
kao što Petra Pana prati njegova sjena.
Tišina…
…prekinuta na zavoju Draškovićeve i Jurišićeve;
škripa sraza točkova i tračnica.
U Jurišićevoj pogled na podrum. Sjećanje
na miris prženih srdelica i čaše crnog,
pomalo oporo kiselkastog vina. Ribice kod Mimice.
U kafiću Kod Milčeca, u lijevom uglu nema
mladića s gitarom koji svira evergrine i poneku novu.
Na Trgu grupe podignutih kragni i zimskih kapa
kupljenih preko Interneta skrivaju lica prolaznika.
U izlogu zaostali novogodišnji ukrasi gase se
jedan za drugim. Prodavačica razgovara na mobitel.
Plašt večeri sve prekriva; ljudi se povlače s ulica i parkova
u svoje domove, u tuđe domove, u tramvaje
koji mjere grad uzduž, od Ilice na Črnomercu
do Retkovca i Dubca, spajaju prostore i vrijeme onima
koji nemaju kamo osim u čekaonice željezničkih stanica
gdje čitaju vozne redove. Jutrima daruju teške kapke,
bolne zglobove, i poneko neugašeno svjetlo svojih nada.
Fontane i dalje mirno, postojano žubore.
© Sonja Smolec iz zbirke Pričam ti...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.