Oto Kraml | Od zelene preko crvene i sive do zelene - haibun

Autor slike: Oto Kraml

Dok je gorjelo tri dana, žarko crvenilo svakodnevno je punilo TV vijesti. Ljudska fascinacija opasnošću stavila je kataklizmu omiškog požara u medijsku žižu. No, kako je pogibeljno stanje minulo, nastupila je žalovna nijansa sive – a s njom i postupni pad zanimanja javnosti. Kamere više nisu bile tako užareno usredotočene, ipak pratile su se posljedice i štete. Paradoksalno, ovo novo katastrofalno stanje donijelo je smiraj u pustoši. Tek u tom novonastalom sivilu započinje stvarna, tiha borba za budućnost i pravo ljudsko i prirodno djelo.

spaljena zemlja
pepeo prah i čađ –
nakon buktinje.

Ljudi koji su morali napustiti svoja ognjišta su privremeno zbrinuti. Sada na zgarište stupaju prve komisije za utvrđivanje štete. Sve će to iće sporo i teško, kroz papire i birokraciju. No, dok čovjek broji gubitke i pečati sudbine, priroda već radi u tišini. Šume će se oporavljati desetljećima, ali proljeće nosi nezaustavljivu nadu. Pod sivom korom, nisko raslinje i preživjela stabla čekaju svoj trenutak da ponovno oboje omiške stijene u boju života protkanu zelenilom.

stradalnicima
prva pomoć isti tren,
biljke proljećem.

Napomena: „žalovna“ je nastala u stvaralačkom žaru i svjesno je zadržana kao autorska poetska riječ. 

Oto Kraml | Vatreni Dnevnik nad Omišem

Večernje vijesti donose slike apokalipse. Tamo gdje se goli kamen Mosora obrušava prema Cetini i moru, noć je postala žarkocrvena i opasna. Gledam u ekran, a u misli mi se uvlači pucketanje suharaka, težak hod kroz dim i lica ljudi koji stoje između stihije i domova. Riječi se u glavi petljaju od težine prizora. Pod dojmom viđenog, nesvjesno zapisujem nestandardni oblik riječi s dvostrukim „r” – požrtvornost. Ta lingvistička zgoda otkriva nevjerojatnu pjesničku sudbinu: u prvoj varijanti riječ s dva „r“ djeluje oporo naglaskom na samu stihiju i fizički napor, dok u drugoj s jednim „r“ kao da donosi katarzu, ponos i ljudsku vrlinu. Shvaćam da ta greška zapravo zvuči kao samo pucketanje i težina vatre, dok ispravni, standardni oblik iste riječi unosi uzvišeni mir i ljudskost. Tako iz nemira nastaje ovaj diptih – slika same borbe i spomenik ljudskom duhu.

Te dvije pjesme se razlikuju u samo jednom slovu, a eto mogu imati zanimljivu funkciju lica i naličja iste drame.

I.
vatrogasci i
nadljudska požrtvornost –
neviđen požar

II.
vatrogasci i
nadljudska požrtvovnost –
neviđen požar

______________________________________________________

Napomena:

Požrtvornost – Nije ispravno. No u govoru se može ponekad čuti zbog miješanja s riječima poput izvornost i sl. U poeziji (pogotovo u ekspresionizmu) takvi se oblici opravdavaju pjesničkom slobodom.

Oto Kraml | Zakon prirode i medijski zvizdan - haibun

Gledam u ekran i slušam dramatične glasove iz televizora. Ovog ljeta svaki dan senzacionalni naslovi o toplinskim valovima i upozorenja sredstava javnog priopćavanja vrište sa svih strana. Kao umirovljenik, priznajem, osjetim ove vrućine teže nego prije. Tijelo pamti godine, a ova zapara sada traje predugo, danima bez daha. Oko mene, na fasadama susjednih kuća, klima-uređaji se razmnožavaju poput povremenog cvjetanja mora – neprirodno, agresivno i bučno. Kod kuće ih ne podnosim. Radije biram strpljenje i ritam moga kraja, u kojem nakon 21 sat ipak stigne blagotvorno osvježenje. Tada otvaram prozore i puštam ono pravo, prirodno noćno rashlađivanje u kuću.

Dugo sam tom modernom komforu odolijevao i na cesti. Godinama nisam htio kupiti auto s klimom; nije mi bilo teško voziti otvorenih prozora, propuhom prkositi žegi, odjeven tek oskudnom laganom odjeće i obućom. No, čovjek se mijenja, htio to priznati ili ne. Prije deset godina popustio sam i kupio automobil s klimom, a danas, ne mogu ni zamisliti vožnju u sunčanom i sparnom danu bez tog upaljenog uređaja. Biologija na kraju tiho odnese pobjedu nad našim principima.

A opet, pamtim vrijeme kad sam kao mlađi čovjek u vlastitom dvorištu mjerio okruglih 40 °C. Sunce je i tada pržilo, ali bi potrajalo dan ili dva, kratko i podnošljivo. Tada nismo pridavali nikakvu posebnu pažnju tim brojevima niti nam je trebala televizija da nam kaže kako je vani vruće. Znalo se – ljeto je. Danas se stvara medijska omorika koja čovjeku sjeda na prsa prije nego što uopće izađe na ulicu. No, unatoč svoj toj tehnologiji, našim vlastitim kompromisima i galami u vijestima, na kraju dana sve se svodi na jednostavnu istinu Zemlje.

zvizdan u podne
mete puste ulice
- zakon prirode

Oto Kraml | Četiri čina jedne sudbine: Život ljepotice iz Savske

 /Haibun/

I. Čin: Dar na križanju

Početak je šezdesetih i Zagreb buja od energije. Na križanju Savske i tadašnjeg autoputa niču temelji novog doba. Nacrti arhitekta Antuna Ulricha obećavaju čudo od stakla i betona, najmoderniji neboder u ovom dijelu Europe. Radnici s ponosom dižu kat po kat, a gradom kola val optimizma. Kada su prva smeđa, refleksivna stakla zasjala na suncu, zgrada je postala svjetionik progresa. 1972. grad je dobio arhitektonski dragulj koji je otvorio vrata modernoj budućnosti, a snovi jedne generacije napokon su dobili svoj dom.

zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac dobio dar

II. Čin: Ogoljavanje
Desetljećima je ova ljepotica bila kucajuće srce grada. Njezinim hodnicima prolazile su generacije, stvarajući priče koje su oblikovale društvo. No, s vremenom se ritam grada promijenio, a unutrašnjost zgrade je utihnula. Prolazim pokraj nje, primjećujem razbijene prozore, a zidovi izgledaju kao oguljene stranice starih novina koje je vjetar zaboravio odnijeti. Unutra više nema mirisa olova niti užurbanih koraka. Riječ „otključana“ dobiva novo, gorko značenje – ljepotica stoji ogoljena pred pogledima prolaznika, ostala je samo tišina koja čeka prenamjenu.

zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac se otkriva

III. Čin: Destrukcija
A onda je došao konačni, nesretni, sudbinski rez. Gradom se proširio miris paljevine, a crni dim odnio je posljednje tragove vrijedne prošlosti. Ono što vatra nije progutala, sada dovršava čelični kljun divovskog građevinskog stroja. Gledam u te teške dizalice koje ne znaju za nostalgiju; one samo izvršavaju naređenja novog vremena, raščišćavajući teren za neku novu modernu arhitekturu. Kljun dizalice danas 2026. ne ruši samo beton; on proždire prostor za novu stranicu povijesti, jer grad ne podnosi prazninu.

izgoren Vjesnik
kat za katom otkljucan
novi plac čeka

IV. Čin: Vječni krug
Ali rođenje i radost s početka priče nisu nestali; oni su se samo preselili u naša sjećanja. Stojim na uglu tog istog križanja i kroz buku radova raščišćavanja kao da čujem smijeh nas, nekadašnjih studenata, dok jurimo na tramvaj s još toplim novinama u rukama. Ta zgrada je ispunila svoju sudbinu – bila je kulisa naše mladosti i utočište naših snova. Ono što je stvoreno s toliko ljubavi i optimizma ne može se izbrisati. Novi asfalt donijet će nove korake, a naša sjećanja ostaju kao važan put prema sutra.

mladost i Vjesnik
nostalgična sjećanja –
plac sluti sutra

____________________________________________________________

NAPOMENA: u  3. pjesmi u drugom stihu stoji - kat za katom otkljucan, što nije pogreška nego mi je izašlo iz radnje kljuna velike ptice koja kljuca, otkljucava dijelove plijena koji je onda otkljucan. 

Jasna Popović Poje | Mala gazdarica velikog dvorišta

Uspomene ljubavi nikada ne prolaze.

Da, to je bilo djetinjstvo! Staja, svinjac, „štagalj“, kukuruzana, krušna peć….  Prostrano dvorište ograđeno drvenom ogradom s ljuljačkom u sredini.

Krave, svinje, kokoši, pure, patke, guske, perlinke, kunići, pas, mačka… A ja mala gazdarica velikog dvorišta s uvijek punom kanticom kukuruza ili pšenice.

Plava kantica

i bijele štramplice

među kokama.

Jasna Popović Poje | Svjetla pored pruge

 

Ne postoji bolje mjesto od uspomena.

Odrasla sam u kući pored željezničke pruge. Tutnjave brzih, putničkih i teretnih vlakova, bile su moja svakodnevnica. Dan i noć. Dvadeset i četiri sata. Proljeće, ljeto, jesen, zima. Tristo šezdeset i pet dana u godini osluškivala sam zvukove različitih željezničkih kompozicija, promatrala vagone, brojala  pragove, tračnice i kolosijeke. Budila se s vlakovima, išla s njima na spavanje…

Pokraj pruge.

Mahanje putnicima.

Dijete i vlak.

            Još se i danas sjećam velike željezničke nesreće brzih vlakova. Osim strašnog udarca, slike vagona u plamenu, krici, zapomaganja, sirene hitne pomoći, vatrogasaca i policije teško  će izblijedjeti  i nestati. Danima sam naslonjena na prozor naše kuće promatrala spaljene i uništene vagone, a miris paljevine se širio čak i mojom sobicom.

Hrpa željeza.

Razbacana prtljaga.

Miris paleži.

                   Moja Kolodvorska 45. Huktanje lokomotiva, tutnjava vagona, škripanje tračnica, mahanje nepoznatim putnicima….   I danas najradije volim putovati vlakovima. Takva putovanja donose mi radost i mir; gledati i vidjeti ne samo očima već i srcem. A tek svjetla pored pruge!                                                   

Zaspali putnik

svjetiljke pored pruge

odnio u san.