Uspomene ljubavi nikada ne prolaze.
Da, to je bilo djetinjstvo! Staja, svinjac, „štagalj“, kukuruzana, krušna peć…. Prostrano dvorište ograđeno drvenom ogradom s ljuljačkom u sredini.
Krave, svinje, kokoši, pure, patke, guske, perlinke, kunići, pas, mačka… A ja mala gazdarica velikog dvorišta s uvijek punom kanticom kukuruza ili pšenice.
Plava kantica
i bijele štramplice
među kokama.
No nisam bila uvijek svima omiljena hraniteljica naše male farme. Budući sam odmalena voljela crvenu boju, ljutila sam svojom crvenom maramom, pregačom ili gumenim čizmicama pijetlove i purane pa sam poneki put znala „zaraditi“ ugriz i udarac oštrim kljunom.
Plač, purlikanje.
Djevojčica i puran
jedno za drugim.
Često sam u proljeće znala dobiti malo janje koje sam uživala voziti u drvenim kolicima za lutke. S crvenom mašnicom i zvončićem oko vrata, janje je izgledalo poput male bebe. Imala sam i bočicu s dudom koju sam punila mlijekom naših krava Jagode i Šarulje.
U kolicima.
Na bočici sa dudom
crna njuškica.
No kada je janje postalo ovan, nije mi baš znalo „zahvaliti“ za sretno i lijepo djetinjstvo. Lovio bi me moj ovan dugih i savijenih rogova cijelim dvorištem i samo bi me glasno zapomaganje i bijeg u kuću spasilo njegovih udaraca rogova.
Prema onoj narodnoj: tko tebe kamenom, ti njega kruhom. U mom slučaju: ja njih mlijekom i zrnom, oni mene rogom i kljunom.
1 komentar :
Bravo baka Jasna!
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.