utorak, 13. srpnja 2021.

Jasna Popović Poje | Mala gazdarica velikog dvorišta


Uspomene ljubavi nikada ne prolaze.

Da, to je bilo djetinjstvo! Staja, svinjac, „štagalj“, kukuruzana, krušna peć….  Prostrano dvorište ograđeno drvenom ogradom s ljuljačkom u sredini.

Krave, svinje, kokoši, pure, patke, guske, perlinke, kunići, pas, mačka… A ja mala gazdarica velikog dvorišta s uvijek punom kanticom kukuruza ili pšenice.

Plava kantica

i bijele štramplice

među kokama.

No nisam bila uvijek svima omiljena hraniteljica naše male farme. Budući sam odmalena voljela crvenu boju, ljutila sam svojom  crvenom maramom, pregačom ili gumenim čizmicama pijetlove i purane pa sam poneki put znala „zaraditi“ ugriz i udarac oštrim kljunom.

Plač, purlikanje.

Djevojčica i puran

jedno za drugim.

Često sam u proljeće znala dobiti malo janje koje sam uživala voziti u drvenim kolicima za lutke. S crvenom mašnicom i zvončićem oko vrata, janje je izgledalo poput male bebe. Imala sam i bočicu s dudom koju sam punila mlijekom naših krava Jagode i Šarulje. 

U kolicima. 

Na bočici sa dudom

crna njuškica.

No kada je janje postalo ovan, nije mi baš znalo „zahvaliti“ za sretno i lijepo djetinjstvo. Lovio bi me moj ovan dugih i savijenih rogova cijelim dvorištem i samo bi me glasno zapomaganje i bijeg u kuću spasilo njegovih  udaraca rogova. 

Prema onoj narodnoj: tko tebe kamenom, ti njega kruhom. U mom slučaju: ja njih mlijekom i zrnom, oni mene rogom i kljunom.

1 komentar :

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.