Ne postoji bolje mjesto od uspomena.
Odrasla sam u kući pored željezničke pruge. Tutnjave brzih, putničkih i teretnih vlakova, bile su moja svakodnevnica. Dan i noć. Dvadeset i četiri sata. Proljeće, ljeto, jesen, zima. Tristo šezdeset i pet dana u godini osluškivala sam zvukove različitih željezničkih kompozicija, promatrala vagone, brojala pragove, tračnice i kolosijeke. Budila se s vlakovima, išla s njima na spavanje…
Pokraj pruge.
Mahanje putnicima.
Dijete i vlak.
Još se i danas sjećam velike željezničke nesreće brzih vlakova. Osim strašnog udarca, slike vagona u plamenu, krici, zapomaganja, sirene hitne pomoći, vatrogasaca i policije teško će izblijedjeti i nestati. Danima sam naslonjena na prozor naše kuće promatrala spaljene i uništene vagone, a miris paljevine se širio čak i mojom sobicom.
Hrpa željeza.
Razbacana prtljaga.
Miris paleži.
Moja Kolodvorska 45. Huktanje lokomotiva, tutnjava vagona, škripanje tračnica, mahanje nepoznatim putnicima…. I danas najradije volim putovati vlakovima. Takva putovanja donose mi radost i mir; gledati i vidjeti ne samo očima već i srcem. A tek svjetla pored pruge!
Zaspali putnik
svjetiljke pored pruge
odnio u san.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.