Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Spomenka Krebs. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Spomenka Krebs. Prikaži sve postove

četvrtak, 30. srpnja 2026.

Spomenka Krebs | Logika ljetnog logora - Die logik von lager und sommerweide

 LOGIKA LJETNOG LOGORA

Stajali smo jedno nasuprot drugome u onom savršenom ljetnom popodnevu. Tišina između nas odjekivala je poput optužnice. „Ubij se u meni“, rekla sam tiho, bez imalo drame, kao da primjećujem kako je dan lijep. „Hajde, ne oklijevaj. Tako ćeš napokon nestati iz mojih svjetova.“
Zločin je bio savršen jer je ubojica bio intiman s žrtvom, a mjesto zločina – naše vlastito sjećanje – odavno nam je bilo poznato. Čekali smo samo istražitelje da zapečate traku oko naših nada. Obećala sam ti da ću doći na tvoj sprovod. Pitala sam onim istim hladnim glasom, hoćeš li i ti doći na moj. Naravno da hoćeš. Naša su stratišta ionako zajednička, smještena u lijevoj i desnoj komori onog logora koji smo godinama, sasvim slučajno, punili vlastitim žrtvama.
Tu je prestajala svaka velika misao. Filozofija je, kao i uvijek, pokušavala hodati uspravno, tražeći u mozgu neko uzvišeno opravdanje za bodljikavu žicu koju smo razvukli. No, poezija je bila pametnija. Ona je znala za zakon gravitacije. Pustila je mozak da jednostavno sklizne dolje, ravno u srce, na onaj krvavi ljetni pašnjak.
Tamo, u debelom hladu vrbe, točno na mjestu gdje smo jedno drugo dokrajčili, mozak je napokon odustao od logike. Počeo je mrmljati ritmične gluposti u duginim bojama, dok je obližnji potok, potpuno ravnodušan prema našoj tragediji, žuborio svoju patetičnu pjesmu o „tihoj večeri“.
Bilo je to upravo onoliko odvratno koliko i istinito.

DIE LOGIK VON LAGER UND SOMMERWEIDE
Wir standen einander gegenüber an jenem perfekten Sommernachmittag. Die Stille zwischen uns hallte wie eine Anklageschrift. „Bring dich in mir um“, sagte ich leise, ohne jede Dramatik, als würde mir nur auffallen, wie schön der Tag ist. „Zögere nicht. Verschwinde endlich aus meinen Welten.“
Das Verbrechen war perfekt, denn der Täter war mit dem Opfer vertraut, und der Tatort – unser eigenes Gedächtnis – war uns längst bekannt. Wir warteten nur noch auf die Spurensicherung, um das Absperrband um unsere letzten Hoffnungen zu ziehen. Ich versprach dir, zu deiner Beerdigung zu kommen. Du fragtest mit jener kalten Stimme, ob du auch zu meiner kommen würdest. Natürlich würdest du das. Unsere Hinrichtungsstätten sind ohnehin identisch, untergebracht in der linken und rechten Kammer jenes Lagers, das wir jahrelang, fast ungewollt, mit unseren Opfern füllten.
Hier endete jeder große Gedanke. Die Philosophie versuchte wie uvijek, mit erhobenem Haupt aufrecht zu gehen und im Gehirn nach einer Rechtfertigung für den Stacheldraht zu suchen, den wir gezogen hatten. Doch die Poesie war klüger. Sie kannte das Gesetz der Schwerkraft. Sie ließ das Gehirn einfach hinabgleiten, direkt ins Herz, auf jene blutige Sommerweide.
Dort, im tiefen Schatten einer Weide, genau an dem Ort, an dem wir uns gegenseitig erledigt hatten, gab das Gehirn die Logik endlich auf. Es begann, rhythmischen Blödsinn in Regenbogenfarben zu stammeln, während der nahe Quell, völlig gleichgültig gegenüber unserer Tragödie, sein patetisches „am stillen Abend“ gluckste.
Es war genau so widerlich, wie es wahr war.

ponedjeljak, 27. srpnja 2026.

Spomenka Krebs | Bojim se sutrašnjih bajki - Ich fürchte die märchen von morgen

 

BOJIM SE SUTRAŠNJIH BAJKI 

Podižem zidove od krunica i trave,
ograđujem dječji smijeh u domu.
Bojim se vjetra koji donosi miris šume,
bojim se ceste što vodi do trga. 
 
Bojim se, jako se bojim Crvenkapica
koje su zaboravile put do bake,
koje u košarama ne nose kolače
nego ključeve mračnih soba. 
 
Bojim se ruku koje miluju, a zapravo vežu,
bojim se vukova koji su odjenuli odijela čuvara.
Bojim se da će dječje oči prerano ugasnuti,
da će zaboraviti svijetlu boju rađanja
dok im podmeću lažne priče i jeftine trikove. 
 
Zemljo, zatvori svoje pore pred ovim trgovcima nevinosti,
dok kistom ponovo podižem njihov dom.



ICH FÜRCHTE DIE MÄRCHEN VON MORGEN

Ich baue Mauern aus Rosenkränzen und Gras,
umzäune das Kinderlachen im Heim.
Ich fürchte den Wind, der den Geruch des Waldes bringt,
ich fürchte die Straße, die zum Marktplatz führt.

Ich fürchte mich, ich fürchte mich so sehr vor den Rotkäppchen,
die den Weg zur Großmutter vergessen haben,
die in ihren Körbchen keine Kuchen tragen,
sondern die Schlüssel zu dunklen Zimmern.

Ich fürchte Hände, die streicheln und in Wahrheit fesseln,
ich fürchte die Wölfe, die sich in Wächterkleider hüllten.
Ich fürchte, dass die Kinderaugen zu früh erlöschen,
dass sie die helle Farbe der Geburt vergessen,
während man ihnen falsche Geschichten und billige Tricks auftischt.

Erde, schließe deine Poren vor diesen Händlern der Unschuld,
während ich mit dem Pinsel ihr Heim neu erbaue.

četvrtak, 23. srpnja 2026.

Spomenka Krebs | Stradivari u tišini - Stradivari in der Stille

 

Stradivari u tišini

Jutros sretoh ženu u sebi.
Bez svjedoka.
U potpunoj samoći.
Zajaukala je divlje.
Kao stari Stradivari
pod preteškim gudalom života.
U sekundi,
između dva otkucaja srca,
pukla je najtanja žica.
Ona što je godinama
tvrdoglavo držala ravnotežu.
 
Svaki stih postao je krik.
Skupocjeni instrument se srušio.
Nitko izvan mene to nije čuo.
Ostala je samo tišina u grudima.
I žena u krhotinama,
napokon
ponovno uči disati.

***

Stradivari in der Stille
 
Heute Morgen traf ich die Frau in mir.
Ohne Zeugen.
In absoluter Einsamkeit.
Sie aufschrie wild.
Wie eine alte Stradivari
unter dem zu schweren Bogen des Lebens.
In einer Sekunde,
zwischen zwei Herzschlägen,
riss die dünnste Saite.
Die, die jahrelang
trotzig das Gleichgewicht hielt.
Jede Strophe wurde zum Schrei.
Das kostbare Instrument brach zusammen.
Niemand außer mir hat es gehört.
Es blieb nur Stille in der Brust.
Und eine Frau, die endlich,
in Trümmern,
wieder atmen lernt.

petak, 10. srpnja 2026.

Spomenka Krebs | Jezik cvijeća


Bog je stvorio cvijeće s naumom da ono pridrži klonulo sunce u trenucima kada mu dnevno breme postane preteško, te da u svoje nježne čaške uhvati suze neba kada tuga svoda preraste u kišu. Umočivši najtiši dah vjetra u rumenu svjetlost zore, On je zemaljsku koru oslikao nijemim alfabetom, tim tihim, treperavim osmijehom tla koji se prelijeva kroz raskošne, teške baršune grimizne, zlatne i ljubičaste boje.
U te je rascvjetane kaleže zaključao cjelokupni miris ljudskog sjećanja, pretvorivši ga u slatku, opojnu čežnju jasmina pod teškim plaštem ljetne noći i u čisto, netaknuto obećanje što ga u sebi nosi pupoljak proljetne ruže. Ti ponosni dragulji livada uzdižu svoje glave prema nebu, noseći krune od jutarnje rose s urođenom otmjenošću kraljeva koji umjesto dijamanata na glavi drže same kapi prolaznosti.
Svaka je latica zapravo rukom pisana poslanica milosti, šapnuta u uho usnuloj zemlji kao nježno, nečujno svjedočanstvo koje nas opominje da istinska snaga ne mora uvijek marširati uz grmljavinu i buku. Ponekad ta iskonska moć postojanja diše sasvim tiho, skrivena u bjelini samotnog ljiljana ili u žilavoj stabljici divljeg cvijeta koji je, unatoč svemu, preživio bijes oluje. U tom istom tihom dahu sklupčala se i prava ljubav, ona koja ne traži pozornicu ni glasne zakletve, već poput korijena u mraku strpljivo hrani sve ono što će sutra najljepše procvjetati. To je rascvjetani, pulsirajući dokaz da u prostranstvima svemira nismo prepušteni zaboravu, jer svaki divlji cvijet koji zaneseno pleše na nepreglednom, napuštenom polju predstavlja tajno ljubavno pismo Stvoritelja – ispisano upravo tamo gdje ljudsko oko nikada neće pogledati.

ponedjeljak, 22. lipnja 2026.

Spomenka Krebs | Putnik bez stizanja

 

Nemoj me pitati gdje ću se skrasiti,
koja je stanica zadnja na mapi.
Ja sam od onih što ne znaju gasiti
nemir u duši kad izvor presahne i zapi.
 
Ceste su moje i sestre i majke,
svaki je kamen jedno novo sretanje.
Previše znam za utjehe i bajke,
moj jedini dom je vječito kretanje.
 
Neka se drugi u tvrđave kriju,
neka se hvale da stigli su cilju.
Moje se bitke u hodu još biju,
ja mjerim život po svakome milju.
 
I ne trebam luku, ni mirnu tišinu,
ni ruku što veže za sigurne moli.
Ja biram cestu, daljinu i tminu,
jer samo me taj neprekidni hod voli.
 
Dokle god živim,
na putu sam,
bez stizanja.

ponedjeljak, 15. lipnja 2026.

Spomenka Krebs | Zaslužio si pjesmu


Hvata se suton oko naših umornih tijela,
dok u travi trunu neubrani plodovi.
Kažem ti da sam spremna za nas,
ali ti tiho biraš cigaretu i gledaš u krošnje.
 
Ipak sam te voljela
dok si skrivao lice iza hladne maske.
Odlazim stazom od suhog lišća
i ostavljam ti, napokon, tvoj miris kolonjske vode
da ispari na vjetru.
 
Sada sam majka ove naše nesnosne tišine
koja raste iz zemlje, gorka i teška,
kao korov koji nitko neće počupati.
 
Pušta korijenje kroz pod, kroz stare cipele,
i rađa crno zrnevlje koje nema tko ubrati.
Ostavljam ti kuću punu divljine.

ponedjeljak, 1. lipnja 2026.

Spomenka Krebs | Tragedije bolesnih genijalaca


Vi mi govorite:
slikaj portrete, slikaj prirodu.
Ali ja ću vam naslikati tugu današnjice.
Tamo gdje je Crvenkapica okružena vukovima
oštrih i velikih zuba,
kistom ću podići roditeljski dom.
Slikat ću smijeh što u njemu još odzvanja –
samo da zaštitim djecu od surovog svijeta.
Slikat ću bajke nikad neispričane,
bajke za djecu bez djetinjstva.
Životinje naslikane na toplim pidžamama,
snove o princezama, prinčevima i Trnoružici...
Neka prespavaju sve one dijelove jave
koji nisu za dječje sanjarije.
Jer na ulazima i izlazima ljudske logike
vrišti jeziv natpis:
javne kuće s djecom u ponudi.
Pakao. Čak i za odraslu djecu.
Pitam te hrabro, o Bože:
gdje si sada?
Dok Crvenkapica svu tu slijepu, nevinu djecu –
u kolijevkama od mesa, dok još živa sanjaju –
baca pred čeljusti gladnih vukova.
Neka puca kost. Neka se guta krik.

ponedjeljak, 25. studenoga 2019.

Spomenka Krebs | Ustreptalost


Ogledam se
u kutku tvoje zjenice,
bubrim u tvom zagrljaju
i drhtim u drhtaju žutonarančastih
padajućih listova...
i snova..
Evo opet moj bilo
i jesenska malaksalost
na tvojim grudima
a vjetar iznutra diže paperjasto sjemenje
onesviještenost našu jesen uči napamet .
Tu negdje mora biti klupa
vlažna i šarena od jeseni,
moja koljena upravo sada klecaju
jato golubova šumno prolijeće pored mene
i vraća mi ustreptalost tvojih ruku
i vrijeme
i vrijeme
i vrijeme reci mi
da se opet vraća naše vrijeme.

petak, 11. kolovoza 2017.

Prof. Marija Juračić | Spomenka Mišić Krebs: Ružičasta jahta

Kada mi je Spomenka Mišić Krebs poslala svoju prvu priču s molbom da budem urednica njezine prve knjige, nisam bila oduševljena. Jezik priče je doslovno otkrivao osobu koja je od nježnih godina bila izložena vjetrovima izbjeglištva, bacana od nemila do nedraga europskim prostorima na kojima je primala i gubila, na kojima je nalazila ruku podrške, ali i gubila nešto od onoga što je sobom donijela. Pristala sam jezično ispraviti tu jednu priču, što uvijek kod prvog čitanja činim, potpuno usmjerena na pravopisne i jezične pogreške, jer one ne smiju niti na trenutak zaustaviti onaj fini protok misli koje teku od autora ka čitatelju. Završivši tu prvu korekturu teksta, ostavih ga, da mu se uvečer još jednom vratim.

I te večeri dogodilo se da me je tekst, očišćen od površnih naslaga jezične nepravilnosti, tako uvukao u svoj sadržaj, u živ i prisan način pripovijedanja da mi nije bilo jasno kako sam mogla odbaciti ga samo zato što nije uvijek poštivao standardne jezične norme koje smo skloni oprostiti poeziji, a u proznom ih tekstu strogo sudimo.

Priča koja je doslovno zgrabila svu moju pozornost, prva je priča ove zbirke, čiji naslov najbolje objašnjava njezinu temu. „Tko to u meni šapuće“ pitanje je koje me intrigiralo više puta, a sada sam u priči našla, ne odgovore, ali prihvatljiv put kojim možemo objasniti ono što je drugačije i što smo brzopleto spremni proglasiti čudnim pa čak i bolesnim. A tko može tvrditi da komunikacija više osoba u jednome tijelu nije dar, rupa u granici mogućega kroz koju se samo posebne osobe mogu provući u onaj svijet koji rado zovemo – iza ogledala. Tko kaže da se ne rađamo u unaprijed pripremljenim kalupima od kojih svaki ima neki svoj smisao i svoje poslanje?