ponedjeljak, 25. studenoga 2019.

Spomenka Krebs | Ustreptalost


Ogledam se
u kutku tvoje zjenice,
bubrim u tvom zagrljaju
i drhtim u drhtaju žutonarančastih
padajućih listova...
i snova..
Evo opet moj bilo
i jesenska malaksalost
na tvojim grudima
a vjetar iznutra diže paperjasto sjemenje
onesviještenost našu jesen uči napamet .
Tu negdje mora biti klupa
vlažna i šarena od jeseni,
moja koljena upravo sada klecaju
jato golubova šumno prolijeće pored mene
i vraća mi ustreptalost tvojih ruku
i vrijeme
i vrijeme
i vrijeme reci mi
da se opet vraća naše vrijeme.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.