Spomenka Krebs | Zaslužio si pjesmu

Hvata se suton oko naših umornih tijela,
dok u travi trunu neubrani plodovi.
Kažem ti da sam spremna za nas,
ali ti tiho biraš cigaretu i gledaš u krošnje. 

Ipak sam te voljela
dok si skrivao lice iza hladne maske.
Odlazim stazom od suhog lišća
i ostavljam ti, napokon, tvoj miris kolonjske vode
da ispari na vjetru. 

Sada sam majka ove naše nesnosne tišine
koja raste iz zemlje, gorka i teška,
kao korov koji nitko neće počupati. 

Pušta korijenje kroz pod, kroz stare cipele,
i rađa crno zrnevlje koje nema tko ubrati.

Ostavljam ti kuću punu divljine.