Sjedimo jedna pored druge. Već smo dobro umakle grču prvog susreta i proboju mojih sjećanja pri kojem bih bježala u hodnik i svađala se s Bogom.
Čitam joj priču. O vilama. Dodiruje mi kosu pri svakom susretu.
"Ja ne vjerujem u vile."
Govori sasvim mirno dok joj se maleni prsti gube u mojoj kosi. Možda tamo traži one iste vile u koje ne vjeruje.
Glas na vratima ne skriva nježnost, no podignute obrve znače kraj naše priče.
Postoje takva neka mjesta na svijetu gdje nježnost traži mjeru. Misao mi klizi u oči kao u provaliju. Postoji li nešto što priječi put suzama, barem minutu,dvije ? Toliko mi treba do izlaza.
Ograda kao duga i blijedo žuti zastori još su iza mene, poput uhoda iz prošlosti. Slojevi boje mlitavo skrivaju sivilo, popucali pod vrelinom ljeta i nemilosti vjetra.
Palma nasred ograđenog dvorišta kao bolna izraslina na oku, svjedoči brižnost grada, jedna ljuljačka koja ničija stopala nije vinula u oblake i jedna zelena klupa bez priče, uvjerljivo i jedva podnošljivo citiraju Kiševića.
Ubrzavam korake dok me sustižu nepopustljive misli. Kako da je uvjerim da vile ipak postoje ?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.