Kolumne

utorak, 26. rujna 2017.

Senka Lovrić | (Ne)vidljivi








Nedjeljna jutra postaju nalik svim ostalim jutrima. Svi ti nepoznati glasovi sjate se pod prozore pa poput gladnih golubova kljucaju buđenja, bez imalo milosti. Trebalo bi znati sačuvati svoje tišine u ovim godinama. Jutros popuštaju brane. Mekane su i krhke. Svjetlo se probija kroz krošnje preostalih drvoreda. Tješim se brojnim pticama i njihovim neumornim pjevom nad bezglavim tijelima. A nekoć sam voljela beskraj velikih gradova

Misli se ubrzano gomilaju i isto tako gube u buci crkvenih zvona. U zvučnom kaosu opstaje samo vapaj za vremenom u kojem je živjela melodija. Ovdje čovjek lako zaboravi smisao i izgubi razum.

Zamišljam malene, zdepaste i nasmijane časne sestre u visokim zvonicima. Gore sigurno zaborave na vrijeme povlačeći debele konope dok zvona ne postanu dovoljno glasna da prepolove nebo i naprave prolaz kroz koji se (možda) spuštaju anđeli da spase ovdje što se spasiti da. Poželim biti jedna od njih u tom visokom zvoniku i zaboraviti svoje (ne)vrijeme, držati konop u rukama i preskočiti red zvonjave. No,bi li znao ovaj svijet ,što s tolikom tišinom?

Vraćam se često svojoj zamišljenoj priči s nasmijanim časnim sestrama, njihovoj utišanoj čežnji i prepolovljenom nebu. Čovjek mora stalno pronalaziti razloge vlastitog postojanja, makar izmišljajući priče, čak i kada mu se čini da ne radi ništa drugo nego svjedoči neprestanoj buci.

„Bog je predaleko.“ Ravnodušno mi kaže Dijana povlačeći cigaretu. Šutim dok vodim dobro skrivenu borbu s viškom misli, osjećaja, viškom sebe same. Od svih mjesta u gradu sjele smo u utrobu trga koji ostavlja dojam da sjedimo u utrobi samog svijeta. Pred nama se uspravila katedrala i što je duže gledam osjećam da mi otima riječi. Možda uistinu današnji zvonici štipaju nebo kako bi bili bliže Bogu.Ili ga, barem, natjerali da se nasmiješi.Ni sami ne odolijevamo dječjim obrazima, zaboravljajući lako da umjesto osmjeha, često dobijemo suze.

Trg je prekrio pomalo zastrašujući broj golubova koji se, sasvim mirno, provlače između dječjih koraka. Riječi se migolje otvorima katedrale i postaju nejasne u dodiru s vanjskom vrevom. Na stolovima ciklame upijaju blagodati proljeća, oko njih muškarci glasno pričaju i gestikuliraju rukama,smiju se žene lepršavih kosa. Gledam ih dugo i osjećam nelagodu. Čini se kao da im niti čistog zlata prolaze kroz kosu i kao da nikada nisam vidjela ovoliko raskoši na ženama. Možda ću ostati zauvijek opsjednuta ženskom kosom.

Jedva primjetno obilaze stolove tamnokosi dječaci i pružaju nam prljave prstiće pa njima izvode dobro usklađenu nijemu melodiju. Istim pokretima sam, nebrojeno puta škakljala svoju djecu. Ti mali, prljavi i vješti prstići sada, ovdje, daleko od svega znanog, škakljaju moju savjest. Dok im Dijana utiskuje kovanice u dlanove, na trenutak se izgubim u četiri duboka i tamna dječja ponora. Brzo se opet zagledam u ciklame da ne zaboravim zašto sam ovdje došla.

Ništa ovdje nije moje. Ni smijeh žena, ni njihove lepršave i bujne kose, ni prosjaci, ni časne sestre, ni protesti u obližnjoj ulici, ni golubovi, ni ovi ljudi. Ništa ovdje nije moje, a opet, nesumnjivo pripadam svemu.

Čitam Dijani omiljenu pjesmu Ede Popovića („ Ako Bog postoji ...“ ). U to ime nam naručuje po još jedan kroasan i kavu. Prava je sreća što naše riječi ne stižu do unutrašnjosti katedrale. Nad nas se srušila jaka zvonjava kao da, pored toga što navješćuje završetak mise, upire prstom u dvije grješnice koje su jutros Boga smjestile ovdje,posred trga, za stol sa crvenim ciklamama i zajedno s Njim besramno ispijaju kave, spomenuvši mu ime nemali broj (uzaludnih) puta, a onda ublažile vlastitu nemoć utisnuvši nekoliko kovanica u mekane i prljave dječje ruke.

Dijana mi se smije i opet kaže da je predaleko Bog. Htjela bih joj reći da jutros pronalazim cijelo kraljevstvo u njenom društvu i smijehu kojim, sad već, lijepi poglede za naš stol. No, pomislit će da sam potpuno prolupala. Zato, valja svoje najveće ludosti ponekad prešutjeti ili ih barem potpisati tuđim imenom.

Pred glavnim ulazom u katedralu stvorila se gužva. Djeca i žene s malim smotuljcima u naručjima tiskaju se na masivna vrata i pružaju dlanove. Prizor je svakodnevan, kaže mi Dijana, no nedjeljom su ljudi milostiviji.

Ljudi ne vole pakao. Ne vole ni teške riječi. Ponekad nas teška stanja u nama uče teškim riječima.Ponekad i ona izvan nas.Ponekad mi se, baš kao i sad, čini da sam iz jednog kruga pakla samo prešla u drugi.

Udaljili su žene s djecom, iz obližnje ulice čuju se glasovi prosvjednika. Ne razumijem ni riječ. Tek sad primjećujem policiju na rubovima trga. Dijana šuti. Nelagodno strujanje mi prolazi tijelom.Emocije su iste na svim jezicima svijeta.

Iz katedrale se slijeva masa ljudi, na stotine golubova se razmahalo zrakom. Za obližnjim stolovima hihoću se ženski glasovi, riječi se gube u silnom žamoru. Nečije dijete poteže karirani stolnjak, Dijana se zaljubljuje u nove stihove, pa ih citira sa dozom, njoj dobro pristajalog cinizma, obraćajući se katedrali. Proljeće je milostivo,dočekujem drugu polovinu dana svlačeći kaput. I opet se sve čini besprijekorno naviknuto na (ne)red.

Misli su mi učestalo raspršene, danas i izgubljene u ovom zvučnom kaosu. Prepuštam se (opet) vlastitoj nemoći, tek podignuvši pogled prema nebu. Ako se jednom prepolovi i napravi prolaz kroz koji se (možda) spuštaju anđeli, kako bi ovdje spasili što se još spasiti da, htjela bih i tada biti na ovome svijetu.

Nema komentara :

Objavi komentar