|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
O, ironije li u tome;
Ta krv joj život bješe,
a sad je njome
umorenu umiše.
Kao da vrat ljube,
bizarnog li privida;
Isukane zube
zabijahu bez stida.
Dah - sasvim plitak -
odveć isprekidan,
Neizbježan trenutak
nosi - kao san.
U nevinu snijegu
smrt se budi.
Ogoljena, u tuđem tragu,
hladnim očima žudi.
O, ironije li u tome;
Ta krv joj život bješe,
a sad živi u sjećanju mome
i ništa više.
Bijaše ona sasma bijele puti,
tamna kosa, neobuzdana.
Snenim joj očima umor ćuti
rana zora, daleka od dana.
Nit' još prvi sjen sunce nudi,
nit' puta, utabane staze,
Tek hladna za toplinom žudi
dok vjetrovi obraze maze.
Izgubljena mladost, djetinjstvo
neobranih polja beskrajnih snova,
ostadoše vječno sužanjstvo na zemlji pokojnih djedova.
Uznosito nijem stoji
odsutno, sklopljenih očiju.
Nit' priča, nit' postoji,
tek mu vlasi na vjetru viju.
Zamišljam; kao da nebesima
vinuti se krenuo sada.
Lakše mi se takva slika ima
nego buditi u meni jada.
Jer ne mogu, ne želim
da sebi istinu velim
i uzalud sjetnu tugu krijem
pod suzama ovijem.
Evo - prijatelj moj sve što ima
tek je špaga na vješalima.
