Javorka Pangerčić | Puževa odanost

Puževa odanost
Jednoga se jutra mali, žuti puž
želio pokazati kao dobar muž.
Krenuo je hrabro ko pravi kavalir
da ubere cvjetak za podnevni špancir.

Pužica je njegova jako sretna bila,
htjela je kraj sebe takvog kavalira.
Stavila je mašnicu od zelene trave
i obukla haljinicu na cvjetiće plave.

Tražio je vrli puž na sve strane svijeta,
da ukrasi rever svoj, crvenoga cvijeta.
Kada ga je našao, okiti se njime
pa put kuće kreće on ne gubeći vrijeme.

Šetali su ponosno, a to je baš glavno,
spominjući svakome, putovanje slavno.
Pužica se smješila svome dragom mužu,
i svi su se divili malom, žutom pužu.

Fotografija i stihovi: Javorka Pangerčić

Javorka Pangerčić | Anestezija

Znam da ćete skrbiti
nad radom moga srca,
pravilnog disanja,
svih znakova života.

Sve vam to povjeravam,
Ali nemojte zaboraviti
livade pune maslačaka,
subotnja jutra u Botaničkom vrtu,
raskoš bijelih magnolija,
moje igre s morskom medvjedicom,
lavandu, ah, ne zaboravite lavandu
jer sve to struji mojim venama.

Ako me probudite bez toga,
nosit ću isto ime,
ali to više neću biti ja.
Bdijte nad mojim bojama,
mirisima, pijesku među prstima.

Sve to udahnite u mene,
prije nego što se probudim,
da budem cjelovita i svoja.

Stihovi i fotografija: Javorka Pangerčić

Javorka Pangerčić | Dolaze mi stari prijatelji

Autor fotografije: Javorka Pangerčić

Dolaze mi stari prijatelji.
Donose mi priče o svojim životima,
lica koja ne pamtim,
navike koje ne prepoznajem,
i mladost, kao sočnu trešnju
u košari punoj plesa i veselja.
Prostrt ćemo stol
u voćnjaku našeg djetinjstva
i nazdraviti sokom prapočetka
prije nego se zaboravimo,
i prepustimo drugima,
sve osjete i ljepote ovog užitka.

Dolaze mi stari prijatelji.
Čeka ih pun stol.
Mene.

Javorka Pangerčić | Laku noć

Autor fotografije: Javorka Pangerčić

Ušuškuješ se u san
nježno zboreći
anđeoske riječi.

Svjesno postaje nesvjesno
a slatkoća tvoga glasa
oblikuje poruku
spuštenu s nebeskih visina.

U tom posvećenom času
ukidaju se granice poimanja
i tvoja duša
poput sjemenke maslačka
eterom leluja
ususret anđelima.
           

Javorka Pangerčić | Bjelovarske lanterne

Autor fotografije: Javorka Pangerčić

Gore lanterne po bjelovarskim ulicama.
Čekaju da prođemo nas dvoje
s rukom u ruci.

Kao u Baladi iz predgrađa,
u sjaju tih lampi, netko nedostaje.
Nema odjeka naših koraka
po crvenim pločnicima grada.

Ne, nitko nije umro
samo još nismo uskladili živote
da naša omiljena šetnica
postane ulica Ivana Viteza Trnskog.

Ako jednoga dana...
Kada jednoga dana...
Možda jednoga dana,
sumrak bjelovarskih ulica
obgrli, nas dvoje, šetača.

Lanterne će to zapamtiti.

Javorka Pangerčić | Podragala sam konja

Fotografija: Javorka Pangerčić

Danas sam napravila nešto
što nisam nikada u životu:
- podragala sam konja.

I pomislila: Čega li sam se bojala?

Ja, gradsko dijete
odraslo u strahu od životinja.
Strahu od ugriza.
Strahu od udarca.
Strahu od kopita.

Ni na kraj pameti
nije mi bilo
da se približim konju.

Sada na pragu šestdesetih
dotaknula sam joj njušku.
Pomilovala nježnu kožu.
Pružila prste da ih onjuši.

I rodi se prijateljstvo.

Pružala je glavu prema meni
ta smeđa kobila s ždrijebetom.
Tražila je da je dragam,
gledala me krupnim očima,
strizala ušima
i zvala me, zvala.

A ja? Sretna, opuštena, otvorena.

Božica Jelušić | Stručak jasmina

Ostavljam bijeli stručak jasmina,
U rami koja se još jedva drži.
Crvotočna me stiže praznina:
Prst uništenja od čežnje brži.

Pa ipak, vjera je tvrda ko kremen:
Plamen se cvjetni vjetrom ne gasi:
Pegazu svome zatežem stremen-
Neka Poezija mrvice spasi!

Zbrajam i mjerim, trenutke važem,
Dok obaraju hrastove maljem.
Usred rasula, svoj stručak slažem,
Poruke cvjetne u eter šaljem!

I dat će Onaj, što milosti nađe,
Da dišem za tebe kroz svježi jasmin.
A kada siđem Haronu s lađe,
U Vječnosti da s tobom zaspim.

15. svibnja 2019.
Flora Green
Fotografija: Javorka Pangerčić

Javorka Pangerčić | Ima u mirisu đurđica...

Fotografija: Javorka Pangerčić

Ima u mirisu đurđica
nešto od dobrote čovjeka.
One njegove bjeline, mira,
potrebe da suosjeća.

Dok u maloj posudi,
između velikih listova,
proviruje par stabljika
bijelih, bijelih zvončića
opoj njihov, uvlači se            
u sve kutke prostora i čula.

I dobrota čovjeka miriše.
Sam on, gotovo je nije svjestan.
Riječi što ih izgovara,
dodir koji taži nemir,
otvorenost duha koji prihvaća,
vanjski su odrazi
đurđica u njegovoj duši.