Jakov Bajić: Nosim boje koje same hodaju

Nosim boje koje same hodaju
imam puno sivih zona
I to mi smeta –
Ti si čudna
Tvoje ruke su kistovi koji slika-
-Ju nove osjećaje
Po meni
Ako ti dozvolim –
U sivim jutrima pod prije-
-tnjom kiše
Da me nacrtaš nasmijanog
Hoćeš li - ?
Upozoravam te
Moja krv nije crvene boje
Za to ćeš morati koristiti svoju
Morat ćeš me i prvo sakupiti
Neki dio ću sigurno zaboravi-
-ti  negdje
Ali naći ćeš me nadam se
Ti imaš prste kao pastele
Ti si umjetnica a ja sam umjetan
Kao Lutka od voska
Ne dam se oblikovati
Mrvim se i lom-
-im po lijepim stolnjacima
A pod vatrom se
T
o
p
i
m

Jakov Bajić: Na nekoj utakmici padne gol

Na nekoj utakmici padne gol
Negdje u svijetu čovjek padne mrtav
Tisuće skaču i kliču
Ubili su kurvinog sina za kojeg kažu
Da je odgovoran za smrt
Desetaka tisuća duša
Kažu da je pravda spora i dostižna
U sportu pobjeđuje jači
Prodor preko desnog krila
Gotovo uvijek završava ubačajem pred
Vratnicu
Konop se veže u omču
zateže i diže na odgovarajuću
Visinu
Protivnički golman je nemoćan
Pogledom ispraća loptu
Koja završava iza njegovih leđa
Ruke i noge su zavezane
Pogled je blokiran crnom vrećom
Tisuće kliču
Napadač slavi svoj gol
Netko čita presudu
Na nekoj utakmici padne gol
Negdje u svijetu čovjek padne mrtav
Nasilje je ionako samo sport bez žutih i crvenih kartona
Ubili su kurvinog sina za kojeg kažu
Da je odgovoran za smrt
Desetaka tisuća duša

Jakov Bajić: Dobar sin

Kosa se skuplja na rešetkama slivnika
Voda kaplje s posuđa pokraj sudopera
Prašina pokriva rubove polica

Čovjek ratuje sa zrcalima
Televizija je saveznik. Rutina je religija

Neke stvari se nikad ne mijenjaju
Svi političari su lopovi

Sin vidi sličnost svom ocu u prizoru
Vlastitih gležnjeva, ustajući
Rano ujutro sa zahoda

Jakov Bajić: Jutros su se ulice pretvorile u rijeke

Jutros su se ulice pretvorile u rijeke
Čudno je bilo vidjeti Ganges i Nil
Kako se križaju na uglu
Gupčeve i Gospinice
Ti si i dalje pokleknula snu
Tvoja kosa zlatila je bijele plahte
Crtala zrake sunca sakrivene
Negdje gore visoko iza naslaga oblaka
Za nekoliko minuta probudit
Ću te mirisom kave
Do tada auti su prolazili,
Razgrtali vodu, gutali je poput
Žednih savanskih životinja
Ja ću kajakom otploviti niz
Zaprljanu bujicu
Vidjeti svjetska čuda
Zlate obale i smaragdne listove
Umornih stabala što vise ka vodi
i vratiti se
Na vrijeme dok kava uzavrije
Za nekoliko minuta nestat će
Gangesa i Nila i
Kiša će i dalje padati

Jakov Bajić: Voljeli smo iste pjesme

Voljeli smo iste pjesme
I Iste riječi tekstova su nam se
Prelijevale s usana u poljupce
Čiste kao zvuk klavira

Voljeli smo se u čvrstom
Ritmu jednakih otkucaja srca
Ubrzavali i usporavali po želji, po potrebi
Lišeni snova pozornice i kostima

I sve je bilo dobro dok
Ona nije zavoljela balade
Koje sam ja već davno prebolio

Govorila mi je da nemam sluha
A ja sam je uvjeravao da griješi u tonovima
Rastali smo se uz zvukove poznatih melodija u različitim tonalitetima



Kratka biografija:

Jakov Bajić rođen je 1991. u Splitu i student je engleskog jezika i povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Urednik je studentskog časopisa za književnost The Split Mind i objavljivao je kratke priče i poeziju u Hrvatskoj i inozemstvu.