Rođen sam u izuzetno siromašnoj obitelji. Dok su druge familije pred zimu klale krave i svinje, mi smo se krpili da zakoljemo miša. Nikada neću zaboraviti kako nam je, tek kada bi ga zaklali, mati odmah pekla džigericu, pa kako bi se meni moj komad zavukao među zube, tako da noću nisam smio leći na stomak, od straha da ću se u snu zakašljati i ispljunuti ga. To je ujedno razlog zbog čega i dan danas najviše volim mišju pastrmu.
Jedne prilike otac je donio pastrmku. Nismo je odmah mogli prepoznati jer bila je mala, mršava i nekakva blijeda, bezbojna, sa očima crvenim kao da je albino. Otac je rekao da je riba takva zato što ima neku bolest, ali neku riblju, koja nije opasna za ljude. Mati se umiješala i, oblizujući se kao mačka, rekla da je ta riba zdrava kao dren, a baš u tom trenutku blijeda ribica živnu, povrati nešto žuto i smiri se u potpunosti, gubeći iz očiju sjaj.
Otac se grdno namučio dok nije obuzdao majku da je ne pojedemo odmah, jer sutradan nam je u kuću trebala doći televizija, emisija “Socijalni slučaj”. Poslije te emisije ja sam postao poznata faca u gradu, ponajviše zbog završnog kadra, u kom sažvaćem i progutam pastrmkinu glavu.
Jedan od benefita koji su se iz toga rodili, recimo, bio je taj što su ocu počeli iz ribarnice davati riblje glave, među kojima je znalo biti i pravih glavuša, a ponekad uz to još i iznutrice.
Bio sam premlad i nisam znao kako da se s tim nosim. Umislio sam da sam slavan, da me svi znaju i poštuju, od čega sam se promijenio iznutra. Nisam više htio oblačiti rite, a izgubio sam bio i moć da u mrežastim vrećama od kupusa i krompira vidim najfinije zelene i crvene engleske pulovere. Misleći da me ljudi gledaju, da se između sebe gurkaju i išarete očima kad me gdje vide, dobio sam izuzetno snažnu želju da se odijevam u stvari markirane i drečave, a marka koja mi je zapela za oči i dušu bio je Fishbone.