Dugo već prebivaš na istom mjestu.
Šuma, koja je nekada bila čudesna, sada je tamnica, tvoja vlastita. Okovi oko tvoga tjela i srca te parališu. Snažna šumska ilijana obavila je tvoje biće i odvukla ga u mrak.
Nisi htjela da budeš ovdje a kamoli da ostaneš ovoliko dugo. Još uvijek možeš da čuješ, samo je pitanje šta? Da nisi dovoljna? Da nisi dobra? Da nisi lijepa? Da nisi vrijedna?
Vjetrovi šume, u kojoj tvoje tjelo sada leži, prenose ove riječi kroz grane, lišće, vjetove, kroz svoja stvorenja.
Svoj pogled predala si šumskim tajnama i sada te sve snažnije zarobljavaju. Ako predaš i svoj sluh, pitaš li se kako ćeš moći da čuješ vapaj sebstva?
Ako ti to zarobe kako ćeš moći da odsluškuješ melodiju svoje duše?
Zarobljena si u šumi predrasuda, stereotipova, lažnosti, iluzija, jednom riječju u šumi bezbroj malih neistina. Nisi rođena kao bezvrijedna i ništavna. Takvo ništavilo ti je nametnuto.
Nekada je ova divljina bila tvoje igralište, sada je tvoje zarobljeništvo.
Nekada si bila djevojčica, sada si već žena.
Iz divljine počele su da vrebaju opasnosti. Ne zavaravaj se. One su oduvijek bile tu, samo ti nisi mogla da ih prepoznaš. Tvoja diječija vedrina, radoznalost, pogled ispunjen dobrote i naivnosti, nisu dopuštali da ti se takve opasnosti približe. Sve do onog trenutka kada si ih sama pustila da uđu. Otvorila si im vrata sebe. Iako toliko jedinstvena, posebna, prvo si se uklopila u masu. Vjerovatno ne znajući da u masi vlada zlatno pravilo. To je pravilo onog što je moderno, onog što je identično sa drugim.